Pored slikarske kičice, u njegovim rukama možete zateći motiku kojom okopava povrće u bašti, zvuk belegije dok oštri kosu pod kojom potom padaju otkosi trave, zatim zidarsku mistriju s malterom uz koji nastaje novi zid od betonskih elemenata… One vješto režu i kremičke pločice od kojih slaže mozaik, pa i zvuk brusilice s rojevima iskri metala koji te iste ruke obrađuju… Nesvakidašnja je tako i mermerna česma u njegovoj bašti, gdje nakon pranja ruku opet zalazi u atelje i ponovo se vraća kičici i paleti sa svježim bojama. U jedan prozor „uramljeni“ su vrhovi Veleža, dok sjeverni gleda put strmih obronaka moćnog Prenja… Upravo tu, u mostarskom naselju Potoci, porodičo gnijezdo prije skoro dvije decenije „svio“ je akademski slikar i rođenjem Bihorac Mehmed – Meho Muratović. Pa kaže:

„ …Moje kompletno slikarsko školovanje proteklo je u Prištini, gdje sam stekao solidne temelje zahvaljujući uistinu sjajnim likovnim pedagozima. Gotovo da sam danonoćno boravio na Akademiji. Tamo sam, u kabinetu za tehnologiju slikarstva, često znao i prespavati. I tu sam i zašao u suštinu onog zanatskog dijela u ovom poslu… A, kad sam se rodio, prije skoro šet decenija, zavičaj mi se zvao Ivangrad, danas Berane, u kojima, nažalost, već godinama nisam bio… Porodica i rodbina, u međuvremenu, rasuli su mi se po Kosovu, a potom i Njemačkoj, pa i dalje… A meni je sudbina, biće, odredila da svoj dom sagradim baš ovdje i, glavnom, sve svojim rukama…“

No, nakon studija u Prištini, jedno vrijeme Muratović je radio i kao nastavnik likovnog, u bihorskom zavičajnom selu Savin Bor…

Foto: “Komun@”

„… Ali, žitovtni put ubrzo me odveo dalje, pa sam nekoliko godina, potom, živio i radio u Puli, gdje sam u ljetnjim mjesecima, zahvaljujući tada berićetnim trustičkim sezonama, goste istarskih mjesta portretisao, pa i solidno zarađivao. A, već duže od divje decenije, dobar dio godine provodim i u Njemačkoj, gdje u jednom supermarketu radim opet ulične portrete, ali i slike kućnih ljubimaca koje su tamo veoma popularne. Ujedno, to mi je solidna zarada od koje izdržavam porodicu, ali i izvrstan slikarski trening. U najkraćem, isplati se. Jer, kako bih drugačije i sazidao ovu kuću?! Dnevno, mogu da uradim i do pet takvih slika, uglavnom u tehnici suvog pastela. Bilo da su u pitanju građani ili njihovi kućni ljubimci, konji, psi, mačake, ptice, meni je svejedno. Radim po porudžbini i ljudi to solidno plate… A potom se opet vraćam porodici i kući, ovdje, da nastavim ovo što je moja istinska likovna preokupacija…“

Ističe kako su mu još poveliki izazov drvo i kamen, te da bi se i tim materijalima htio pozabaviti, a ujedno se prisjeća kako je, po ocjenama profesora, bio ponajbolji u disciplini akta, kod vrsnog pedagoga Murićija…

„Ipak, iskreno govoreći, rijetko sam kad sasvim zadovoljan mojim dovršenim slikama. To i jeste onaj stvaralački usud koji svakog umjetnika tjera na stalno traganje, usavršavanje i sažimanje do vlastitog i onog prepoznatljivog rukopisa. I moj stariji sin, koji živi u Puli, takođe se okrenuo slikarskoj avanturi. Koliko god me i to veseli, a zbilja je veoma darovit, ipak zebem od konačnog ishoda. Jer, ne zaboravite, umjetnost je velika avantura, a boja je, pogotovo, beskrajan kompleks kosmičkih razmjera, što zahtijeva dugotrajan, uporan i danonoćan angažman… I, konačno, sve je teže živjeti od ove rabote. Naravno, poneku sliku prodam i ovdje, na kućnom pragu, ali rijetko… Malo sam do sada i izlagao. Izgleda da baš i nemam smisla za bilo kakav marketing, a tek od prije nekoliko godina postao sam član Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine“.

I, kako kroz prozore novoizgradjenog ateljea dominiraju masivi Veleža i Prenja, gotovo golublje boje, takvi motivi su i na još niz povećih formata u tehnici ulja. Oni ga ujedno i svakodnevno podsjećaju na bihorski zavičaj. Uz njih su i desetine pastela, akvarela, omanji radovi u kamenu i miris terpentina u bijeloj sobi. Kad je kod kuće, tu u tišini i relativnoj medijskoj izolaciji, slika Muratović. Uz kafu – „razgovorušu“, uporni tragač koji simbolizmom i ekspresionizmom kroz koje se izmjenjuju realno i apstraktno, stvara svoj svjet koji vješto ovjekovječava svojom originalnom slikarskom paletom, kaže još:

Foto: “Komun@”

„… Posljednjih godina boravio sam na više likovnih kolonija, te izlagao uglavnom kolektivno. Ta druženja, na određen način, zbilja su me obogatila, stekao sam niz novih kolegijalnih prijateljstava i uz takođe dobrodošlu razmjenu iskustava. Naravno, sa svojim slikama, želja mi je da se predstavim i u mom zavičaju, tamo gdje sam ponikao i gdje su mi korijeni. To je onaj magnetizam koji nikad ne posustaje, no se, s godinama, sve češće i jače javlja. Ta želja za izložbom u rodnom kraju sasvim je prirodan osjećaj, a posebno me raduje što je Petnjica obnovila svoj nekadašnji status i opet postala opštinsko središte“.

I, kako ranije reče Muratović, pošto do sada i nije imao preveć samostalnih likovnih nastupa, ove jeseni i to se promijenilo. Jer, upravo dok nastaje ovaj tekst, u Galeriji Centra za kulturu i „u srcu“ Mostara, postavljena je njegova impozantna izložba pejzaža i portreta. A, za koju nedjelju, ova postavka „preseliće“ i među njegove zavičajce, crnogorsku dijasporu u Švajcarskoj. Dakako, bilo bi poželjno da ona potom makar i „navrati“ i u Petnjicu!.

S tom mišlju priču i ugodno večernje druženje okončavamo pod krovom doma svestranog umjetnika, svojevrsnog bihorskog Leonarda.

Minja Bojanić, „Komun@“