Nebojša Redžić: Barikade (sjećanje na 14. i 18. novembar 1992. godine)

Automobil u kome sam se nalazio, vozio je Micko Vukotić, a u njemu je bio njegov sin, te Mićo Vlahović i ja. Do Mojkovca je sve bilo u redu, ali čim smo grabili prve kilometre prema Slijepač mostu, sreli smo automobil iz koga su nam unezvijerenim pokretima Mili Knežević i Jośo Ljumović dali znak da stanemo. Oni su, naime, prvi naletjeli na barikadu kod Slijepač mosta koju je napravila grupa četnika, dobro naoružanih od DPS-ove službe DB. Dok smo stajali pored puta, saopštili su nam da su ih zaustavili, maltretirali, a Milija i udarili dok je sjedio za volanom…

Ništa tog 14 .novembra nije ukazivalo da nećemo stići do Bijelog Polja na zakazani miting. Istina, trebalo je da to bude prvi naš pohod na sjever, gdje se o ideji slobodne i nezavisne Crne Gore pričalo tek stidljivo i u uskim krugovima. Većina, puk iliti čopor razularenih propagatora rata bio je tamo gdje su dosezali govori mržnje DPS-a i njenog prirodnog saveznika, Narodne stranke.

U prostorijama LSCG sve je bilo spremno. Naša izvidnica u liku Rajka Cerovića i Veska Tomovića, već je dan ranije stigla u Bijelo Polje i iz hale Doma kulture javljala da nema ozbiljnijih problema da održimo skup.

Meni je Slavko naložio da održim govor. Pripremio sam ga pažljivo i sa ubojitim tezama, jer je to bila rijetka prilika da se obratim gradu u kome sam rođen i proveo dio djetinjstva.

Automobil u kome sam se nalazio, vozio je Micko Vukotić, a u njemu je bio njegov sin, te Mićo Vlahović i ja. Do Mojkovca je sve bilo u redu, ali čim smo grabili prve kilometre prema Slijepač mostu, sreli smo automobil iz koga su nam unezvijerenim pokretima Mili Knežević i Jośo Ljumović dali znak da stanemo.

Oni su, naime, prvi naletjeli na barikadu kod Slijepač mosta koju je napravila grupa četnika, dobro naoružanih od DPS-ove službe DB. Dok smo stajali pored puta, saopštili su nam da su ih zaustavili, maltretirali, a Milija i udarili dok je sjedio za volanom.

Da se oni nijesu vratili, ko zna što bi bilo sa nama, pomislio sam i počeo zamišljati koliko bi toj bratiji bilo drago da su zaustavili najomraženijeg poslanika M.Vlahovića i mene, koji sam poznavao lično barem polovinu tih junaka.

Vratili smo se u Mojkovac i zaustavili sve automobile i par autobusa koji su krenuli za nama. Uzalud smo šefa policije Milića Radovanića ubjeđivali da bi oni, a ne mi, trebalo da se obračunaju sa tim banditima. No, taj izdanak DPS-a nije htio ni da čuje da ih nazivamo banditima, a kamoli da pristane na intervenciju policije. Uostalom, kako bi to izgledalo da su krenuli na svoje?!

Dok smo se vraćali ka Podgorici, ispred Doma kultire u Bijelom Polju priređen je pravi četnički pir u kome je Crnogorcima i muslimanima zaprijećeno nožem i kamom – da slučajno ne opstruiraju projekat objedinjavanja svih Srba.

Četiri dana kasnije

Trebalo je stisnuti petlju i ući u jedan od četiri autobusa koji su namjeravali da, u drugom pokušaju, probiju blokadu i ipak stignu u Bijelo Polje.

Okupili smo se pokraj kampa Zlatica, uz poneku pošalicu profesora Branka Radulovića koji je pokušao da ohrabri skupinu zamišljenih i za boj spremnih momaka koji su kretali ka sjeveru. Zajedno sa mnom, bili su Balša Brković, pok. Vesko Tomović, Miško Đukić sa sestrama, Sergej Brković…

Razmišljao sam o zamišljenom ocu i uplakanoj majci koji su me molili da ne krećem ka Bijelom Polju jer, “zašto baš ja treba da se junačim i uvijek budem u prvim redovima?” Ali, đavo mi nije dao mira: ako sada ne odem u Bijelo Polje i ne obratim se ljudima sa kojima sam učio školu, rastao i navijao za Jedinstvo, ko će to učiniti umjesto mene?

I dok smo u autobusu pjevali pjesme o Sarajevu koje je tih dana bilo pod opsadom i konstatovali da niko od nas koji krećemo na noge razularenoj bagri koja Bijelo Polje želi da odbrani od Crnogoraca nije naoružan, neko povika da ovoga puta, izgleda, nećemo dalje od Mojkovca. Kamion je pored tamošnje benzinske pumpe naprosto prepriječio put i dalje se nije moglo.

Da skratim: nakon sat i nešto, put je ipak oslobodjen. Krenuli smo dalje i samo par kilometara kasnije – nova prepreka i poruka policije da nam ne garantuju bezbjednost. I pretres. Tretirali su nas kao kakvu terorističku organizaciju.

Mnogo godina kasnije, nekoliko prosrpskih političara priznalo mi je da su u šumi iznad barikade, snajperisti VJ bili spremni da zapucaju po nama.

Ni povratak nije bio bez problema. Na 5. kilometru od Mojkovca ka Kolašinu, neko nam je slomio stakla od autobusa. Izašli smo napolje, blokirali saobraćaj i htjeli da pronađemo te junake. Nije ih bilo. Na vrijeme su se razbježali.

Jedna scena kraj kuće koja se nalazila pored magistrale, svima koji su je vidjeli, ostala je urezana u sjećanje za čitav život: jedna baba, vidjevši nas, u slomu nerava koji se odigravao pred nama, ležala je na zemlji, udarala šakama po travi i vikala: ustašeee…ustašeee…

Slavkova komanda, dok se mimo svake logike popeo na jedan automobil kako bi ga svi vidjeli i čuli, glasila je: u kola!

U Podgorici smo, onako rezignirani zbog “snage države” prešli kroz korzo kršeći saobraćajne propise i zaustavili se ispred Skupštine.

I dok sam zaustavljao momke koji su počeli da lome stakla i ćirilični natpis “Skupština”, pored mene se dešavala istorija.

Četiri momka pronašli su način da drugačije iskažu revolt: Saša, Loco, Šole, Djike…

I zastava na jarbolu kraj parlamenta koju niko nikada, ma iz kakve litije izašao, neće skinuti.

 

Komentari

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
Idi na VRH

error: Content is protected !!