“Kao da je neko ugasio sijalicu, ničega se ne sjećam. Kad sam došao sebi počeo sam da ispunjavam ukrštenice, počeo da pišem slova. Doduše, nisam mogao pročitati šta sam pisao, ali sam pisao. Tad sam počeo da pamtim te stvari, prije toga ne znaam ništa”, priča on. A u danima kojih se Zlatko srećom ne sjeća, nekoliko puta je stavljan i skidan sa respiratora, na kojem je proveo dvadeset sedam dana i preživio kliničku smrt. I ostao u životu

Zlatko Anđelić (Foto: Printscreen/Federalna.ba)

Nije ovo priča sa velikih niti malih ekrana, nego priča koju samo život može da ispiše.

Zahvaljujući zdravstvenim radnicima hrvatske bolnice “Fra Mato Nikolić” u Novoj Biloj, ekipa Federalne televizije svjedočila je do sada nezabilježenoj pobjedi života nad koronavirusom.

Nakon 93 dana liječenja od posljedica zaraze virusom COVID-19, od čega 27 provedenih na respiratoru, Zlatko Anđelić izišao je iz bolnice. Na svojim nogama.

Dok u jedinici intenzivnog liječenja iščekuje dolazak supruge i sina s kojima će nakon puna 93 dana konačno poći kući, 50-godišnji Zlatko Anđelić iz Kiseljaka još nesigurnim koracima prelazi bolesničku sobu. Još ne vjerujući da je pobijedio COVID. Sve je počelo u julu, kada je simptome zaraze osjetila supruga, pa onda on i dvije ćerke. Hospitalizovan je prvo u travničkoj bolnici za plućne bolesti, odakle je prebačen u Bilu.

“Kao da je neko ugasio sijalicu, ničega se ne sjećam. Kad sam došao sebi počeo sam da ispunjavam ukrštenice, počeo da pišem slova. Doduše, nisam mogao pročitati šta sam pisao, ali sam pisao. Tad sam počeo da pamtim te stvari, prije toga ne znam ništa”, priča on.

A u danima kojih se Zlatko srećom ne sjeća, nekoliko puta je stavljan i skidan sa respiratora, na kojem je proveo dvadeset sedam dana i preživio kliničku smrt. I ostao u životu.

“Moglo bi se reći da je Zlatko pomjerio neke standarde. Sve moguće komplikacije koje je neko mogao razviti na respiratoru bili su kod Zlatka”, kaže dr Marko Androšević, šef anestezije.

“Vjernik sam. Zahvaljujući Bogu i doktorima koji su imali znanje, koji nisu žalili to znanje da primijene, jer džaba znanje ako se drži zaključano u sefu ili u glavi, treba biti čovjek pa to znanje primijeniti, ja sam imao sreću da sam na takve ljude udario”, kaže Zlatko.

Nevolja koja ga je dovela u bolnicu zbližila ga je sa zdravstvenim rdanicima. Oni su mu sada više od rodbine, govori supruga Ivana, koja je i u najtežim trenucima, kada se njen suprug opraštao od života, vjerovala u pozitivan ishod. Vjerovalo je i njihovo četvoro djece.

“Mada sam se jako bojala, vjerovala sam. Da nisam vjerovala ne bih izdržala sve to. Ne ponovilo se nikad nikome ovo što smo mi prošli”, poručuje Ivana.

I Zlatko, koji je nakon tri mjeseca konačno na svojim nogama, ali i dalje zavisan o tuđoj pomoći. Smatra da će koronu morati svako da preboli i savjetuje svima da čim osjete prvi simptom idu kog ljekara.

“Ja sam se zapustio, sabralo se desetak dana, a to je već kasno”, ističe on.

Dok polako, oslanjajući se na najbliže, ide prema izlazu, ne skida osmijeh, znajući da će prvi put nakon toliko vremena izaći iz bolnice i imati priliku da neke stvari u u životu mijenja. I prvi put kaže zna šta će to biti.

“Što je najvažnije, treba čuvati zdravlje, a ja ga nisam čuvao. To ću promijeniti”, zaključuje Zlatko.