Ruždija Gigi Džidžović je bio uspješan sarajevski frizer prije nego što je devedesetih otišao u Njujork, da bi tamo počeo od nule, stekao ugled i postao izuzetno cijenjen.

Džidžović se, u razgovoru za serijal “Hoću kući” koji se emituje na Al Jazeeri, prisjeća da je bio dobar učenik, da je završio tada prestižnu školu “Hasan Brkić”…

“Nakon završene škole sam volonterski radio u jednom frizerskom salonu gdje sam prao mušterijama kosu i tada sam osjetio da želim da kreiram”, priča Džidžović.

Počeo je da uči frizerski zanat iako roditelji nisu bili zadovoljni njegovom odlukom.

“Oni su htjeli da im sin bude doktor. Ipak, vrlo brzo sam postao frizer, ali ni to mi nije bilo dovoljno pa sam odlučio da se takmičim, da idem na revije, da budem bolji i drugačiji od ostalih. Bilo je dana kada sam radio od deset ujutro do osam uveče, a onda vježbao za takmičenje do jedan-dva poslije ponoći. I to bi trajalo po tri-četiri mjeseca”.

Nakon odlaska iz Sarajeva u Njujork devedesetih, za vrijeme rata, zaposlio se u jednom frizerskom salonu.

“Već nakon 15-ak dana vlasnik, koji je imao sedam salona, odlučio je da me sa posljednje stolice u salonu prebaci na prvu zbog tehnike koju sam koristio”.

Engleski nije govorio dobro, ali je uspijevao da se sporazumije sa mušterijama. Sjeća se prve koja je tražila da joj ošiša samo vrhove kose, ali on nije razumio. Nakon što mu je koleginica objasnila o čemu se radi odradio je posao tako dobro da se ta mušterija kod njega šiša već 25 godina.

Ipak, bez obzira na to što je prošao svijet i radio u nekoliko država, Sarajevo je, kaže, najljepši dio njega.

U emisliji “Hoću kući” se prisjetio djetinjstva, kako je provodio dane napolju, kako mu je majka mazala maze sa putrom i džemom…

A tu je njegova klupa, ispod prozora, da majka uvijek može da ga vidi, da zna da je na sigurnom.

“Shvatio sam da se na zapadu dobija sve, ali se mi gubimo. Dobija se novac, uspjeh, karijera, ali mi se gubimo u svemu tome. Nemamo vremena za svoju familiju, za svoje dijete, nemamo vremena da izrazimo sebe na način kako smo izražavali u Sarajevu. Ipak je to neka druga sredina gdje je sistem takav da se moraju raditi dva posla… Imam salon u Sarajevu koji je prilično mali, pa sam odlučio da otvorim malo veći da bih zaposlio što više ljudi. Došao sam do prostora od 200 kvadrata i odlučio da ga lično dizajniram, sređujem i otvorim salon sa 18 mjesta gdje ću moći da zaposlim 40 ljudi. Dakle, 40 mladih, talentovanih ljudi će ostati da živi u ovoj zemlji i oni će biti sadnica razvoja naše industrije u BiH”.

Džidžović ne podržava odlazak ljudi iz BiH iz više razloga.

“Jedan od njih je što naši ljudi rade toliko sati i sa tolikom pažnjom na zapadu… Kada bi radili tako u BiH – BiH bi bila Švajcarska. Međutim, ovdje su ljudi dosta ležerni i ležerno se odnose prema radnom mjestu, disciplina posla ovdje i nije baš razvijena. Dok se na Zapadu sve mora raditi u minut”.

Smatra da ljudi koji su otišli vani imaju mogućnost da se vrate u BiH i osnuju biznis na način kako misle da je najbolje.

“Uvjeren sam da imaju puno iskustva i nešto novca, da za vrlo malo para mogu pokrenuti biznis. Mislim da izbjeglice koje odlaze u Njemačku, Francusku ili bilo koju drugu zemlju bogate tu državu svojojm kulturom. Mislim da se zapadni svijet malo brutalno ponaša prema tim ljudma kojima je potrebna kratkotrajna pomoć u jednom  periodu, a nakon toga oni će se snaći, radiće i živjeće od svog rada”, kaže Džidžović.