Na distanci: Kako se moj rođak Ć. vratio sa radne akcije
Na vratima kafane se pojavio se moj rođak, RM-ov komšija, Ć. i htio sve da nas ponese svojim kućama. RM je pijano negirao prstom tu mogućnost. Ć. je insistirao. RČ i ja smo ćutali i blijedo gledali u ovu dvojicu. Ć. je krenuo prema nama. Njegove šake su bile poput lopate Alije Sirotanovića. Zgrabio je RM-a i natovario ga sebi na lijevo rame. Onda je RČ-a prebacio preko desnog. Mene je ugurao pod pazuho. Bacakao sam nogama, pokušavajući da se istrgnem. Onda me Ć. jače stisnuo. Valjda od tog stiska, mene je probio hladan znoj…
Danas sam izašao u grad.
Prvi jutarnji dojč sa RM, prije drugih obaveza.
Ulazimo u jedan kafić, nema mjesta. U drugom, trećem, četvrtom – sve zauzeto. Jedva smo u jednom našli dvije stolice. Mašemo konobaru, on nema vremena ni da nas pogleda. Leti od stola do stola. RM mi priča da je moj rođak, njegov komšija Ć, otišao na radnu akciju. Jednostavno, obukao akcijaško odijelo, nakačio udarničke značke i – otišao. U Sloveniju, valjda.
RM mi priča da je Ć. jednom u ljutini udario pesnicom konja u glavu i na mjestu ga ubio.
– Bilo mi je žao konja i zaplakao sam – priča RM. Onda je, reče, počeo da gađa kamenjem Ć. Pogađao ga je u leđa i u glavu. Kamenje je odskakalo od njegovog tvrdog tijela, ali Ć. nije obraćao pažnju.
– Skinuo je teret sa mrtvog konja, nabacio sebi na leđa i otišao uz put – ispričao mi je RM.
Konobar i dalje nije dolazio, pa izađosmo napolje.
Sudarali smo se sa ljudima na ulici.
Sunce upeklo pa, izgleda, svi izašli u grad i nemoguće je normalno hodati.
Bili smo prinuđeni da se provlačimo između ljudi, da ih guramo, da se laktamo, da ih podvrzujemo, kako bismo dobili parče asfalta.
Niko na nas nije obraćao pažnju.
Onda je naišao RČ.
Kao da ga je samo nebo poslalo.
– Zašto, nebo!
RM, RČ i ja otišli smo u kafanu i napili se na mrtvo!
Na vratima kafane se pojavio se moj rođak, RM-ov komšija, Ć. i htio sve da nas ponese svojim kućama. RM je pijano negirao prstom tu mogućnost. Ć. je insistirao. RČ i ja smo ćutali i blijedo gledali u ovu dvojicu. Ć. je krenuo prema nama. Njegove šake su bile poput lopate Alije Sirotanovića. Zgrabio je RM-a i natovario ga sebi na lijevo rame. Onda je RČ-a prebacio preko desnog. Mene je ugurao pod pazuho. Bacakao sam nogama, pokušavajući da se istrgnem. Onda me Ć. jače stisnuo. Valjda od tog stiska, mene je probio hladan znoj.
– Zar nijesi na radnoj akciji – čuo sam samoga sebe kako vrištim.
Onda sam se osvrnuo oko sebe.
Sve je bilo mirno. Zid se bijelio. Svijetla rutera ravnomjerno su svitkala. Zavjesa je blago otkrivala dio prozora. Vidjelo se parče neba. I jedna zvijezda.
Sjutra će, najvjerovatnije, biti sunčan dan.
Autor: Kemal Musić
Komentari