Erdogan će se vrlo vjerojatno morati zadovoljiti burnom retorikom, pozivanjem na međunarodno pravo, verbalne napade na Asada da bi u konačnici prihvatio smrt vojnika kao kolateralnu žrtvu. To će mu otežati položaj u zemlji jer će to maksimalno iskoristiti opozicija koja je snažno kritikovala njegovu odlulku da krene u avanturu u Idlib. S druge strane, turska desnica MHP, s kojom je Erdogan u neformalnom koaliciji, tražiće jači angažman u Siriji

Recep Tayyip Erdogan (Foto: Printscreen)

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je doživio težak poraz svoje politike i sada se nalazi u izuzetno teškom položaju. Iz kojeg se, kako se sada čini, neće moći izvući sam.

Tokom noći s četvrtka na petak u napadima navodno samo sirijskog ratnog vazduhoplovstva na položaje turske vojske u pokrajini Idlib na sjeverozapadu Sirije poginula su, prema posljednjim informacijama, 33 turska vojnika.

Riječ je o jednom od najvećih pogibija turskih vojnika u jednom danu u modernoj istoriji, što je izazvalo duboke potrese u turskoj vladi, ali i na političkoj sceni.

Idlib je posljednja pokrajina koju na zapadu zemlje ne kontroliše režim Bašara al-Asada. Tu se nalaze razne pobunjeničke grupe kojima podršku daje Turska, a među njima je i Hayat Tahrir al-Sham, advokat terorstičke grupe al-Qa’ida. Njihov boravak među pobunjenicima protiv vlade u Damasku bio je ključni argument koji je Sirija koristila kad je prije nešto manje od godinu dana krenula u operaciju preuzimanja Idliba.

Turska je sa svojim navodno saveznikom Rusijom bila dogovorila da Idlib ostane zona pod turskom kontrolom. U Turskoj se trenutno nalazi oko 3,6 miliona izbjeglica iz Sirije, a u Idlibu se okupilo oko tri miliona ljudi koji su u strahu da će im se Asad, ako mu padnu šaka, krvavo osvetiti.

U međuvremenu se SAD povukao sa sjevera Sirije i tako prepustio taj dio zemlje mogućoj turskoj kontroli, ali Kurdi su se uspjeli organizovati i uz podršku Rusije uspjeli zadržati određenu kontrolu nad tim prostorom.

Uporedno s tim uspjehom trajala je puzajuća operacija koja je rađena na temelju taktike hirurških rezova: svako malo se oduzme djelić pokrajine Idlib. Situacija je eskalirala prošlog mjeseca kad se prema turskoj granici pokrenulo gotovo milion ljudi iz Idliba. Ankara je zatvorila granice, poslala pojačanja, pregovarala s Rusijom, ali nikakav dogovor nije postignut.

Na početku rata u Siriji, 2011. godine, Erdogan je bio jedan od vodećih zagovornika rušenja vlade Bašara al-Asada. U tom su razdoblju preko Turske u Siriju prelazili svi koji su se željeli boriti u Siriji pa tako i budući borci terorističke grupe Islamska država, od koje je Turska i kupovala naftu.

Asad, budući da podrška Irana više nije bila dovoljna za opstanak, u očaju poziva u pomoć Rusiju 2015. godine. Zatim se formira i međunarodna koalicija za borbu protiv Islamske države i sve to omogućuje Damasku da se konsoliduje i pod svoju kontrolu vrati ključne dijelove zemlje, one na zapadu.

Turska je u takvim okolnostima prisiljena prihvatiti dogovor s Rusijom i šutke se složiti s ostankom svog najvećeg regionalnog neprijatelja Asada na vlasti. Vladimir Putin u tom trenutku postaje apsolutni vladar Sirije. Iran se nalazi u sve težem položaju zbog američkih sankcija i cilj mu je, u takvim okolnostima, sačuvati svoje interese: kontakt s libanskim Hezbolahom i određeni uticaj na Asada.

Turska nakon toga gradi novo prijateljstvo s Moskvom koje kulminira odlukom o nabavi proturaketnog sistema S-400 što nailazi na osudu svih ostalih članica NATO-a. Posebno SAD-a. Turska se na to ne obazire i nastavlja politiku “svog puta” koji je noćas postao stranputica.

Naime, u trenutku očaja zbog teškog vojnog poraza neimenovani izvori iz turske vlade najavljuju da će u Evropu pustiti sve sirijske izbjeglice. One koji su već u Turskoj, ali i one koji tek stižu iz Idliba. Riječ je o ozbiljnoj prijetnji, ali i prijetnji koju je teško sprovesti. Naime, većina zemalja prema kojoj bi se slila ta rijeka Sirijaca sjedi u odboru NATO-a.

A Turska je u petak rano ujutro pozvala NATO u pomoć. Prema dosad dostupnim informacijama, Ankara je zatražila konzultacije o Čkanu 4 temeljnog sporazuma: “Potpisnice će se savjetovati kada god, prema mišljenju bilo koje od njih, bude ugrožen teritorijalni integritet, politička nezavisnost ili sigurnost bilo koje zemlje potpisnice”. To je, neki smatraju, prvi korak prema traženju aktiviranja Člana 5, prema kojem bi Turska mogla tražiti podršku svih članica budući da se nalazi pod oružanim napadom.

No, tu bi se Turska mogla naći u vrlo neugodnom položaju. Prije svega, izazvala je ozbiljna trenja u odnosima s Francuskom, Italijom i Grčkom svojom odlukom da nastavi istraživati podmorje Kipra u potrazi za naftom i plinom. A Jens Stoltenberg, glavni tajnik Saveza, poziva na “smirivanje situacije”. Kao i Washington.

Sastanak na zahtjev Turske održan je u petak tijekom jutra.

“Saveznici su izrazili najdublje saučešće zbog pogibije turskih vojnika u napadu na Idlib i izrazili svoju punu solidarnost s Turskom. Saveznici su osudili nediskriminatorne vazdušne napade sirijskog režima i Rusije u pokrajini Idlib. Pozivam ih da zaustave svoju ofanzivu. Da poštuju međunarodno pravo. I da se vrate nastojanjima UN-a za pronalaskom miroljubivog rješenja. Mora se postići deeskalacija i pozivamo na trenutni povratak na prekid vatre iz 2018. godine kako bi se izbjeglo dalje pogrošanje stravične humanitarne situacije u regiji”, rekao je nakon sastanka Jens Stoltenberg, generalni sekretar Saveza.

Dodao je da je današnji sastanak jasan znak solidarnost s Truskom koja je valjani član NATO-a, najviše pogođena strašnim sukobom u Siriji te koja je pretrpjela najviše terorističkih napada te je domaćin milionima izbjeglica. Stoltenberg je naglasio kako NATO nastavlja podršku Turskoj nizom mjera koje uključuju jačanje njene protivvazdušne odbrane.

“Saveznici će nastaviti da posmatraju razvoj zbivanja na jugoističnoj granici NATO-a i redovno se konsultovati”, rekao je Stoltenberg.

Prevedeno na svakodnevni jezik, generalni sekretar Saveza je potvrdio da članice u ovom trenutku nemaju nikakav interes da se uključe u sukob u koji je Turska ušla samovoljno i bez konsultacija sa saveznicima.

Sa druge strane, Rusija je objavila da šalje dva ratna broda naoružana krstarećim projektilima Kalibur u sirijske vode. Hako prenosi Reuters, krivicu za pogibiju 33 turska vojnika prebacuje na Ankaru. Moskva je, prenose RIA novosti, navela da su vojnici poginuli od “topničke vatre sirijskih snaga koje su nastojale odbaciti napad pobunjenika”.

Turska se tako našla u bezizlaznoj situaciji. Teško da može računati na podršku NATO-a jer se u posljednje vrijeme ponašala kao da nije članica Saveza. SAD je takođe pozvao samo na smirivanje situacije. Konačno, Washington je dao do znanja da Siriju ne smatra područjem svog nacionalnog interesa. Sirija se osjeća izuzetno moćno i kako se čini može u potpunosti računati na podršku Moskve. Iran je oslabljen i sankcijama i izbijanjem coronavirusa pa se mora držati po strani.

Vladimir Putin je stoga u situaciji da donosi presudne odluke. Svjestan je da je Erdogan iracionalan, ali računa da se neće usuditi krenuti u odmazdu jer bi time rizikovao sukob s Moskvom, za koji gotovo sigurno ne bi dobio podršku Evrope i koji bi ga doveo i u težak položaj u Libiji, gdje podržava Rusiji protivničku stranu. Turska, gotovo sigurno, ne može voditi dva uporedna rata.

Erdogan će se vrlo vjerojatno morati zadovoljiti burnom retorikom, pozivanjem na međunarodno pravo, verbalne napade na Asada da bi u konačnici prihvatio smrt vojnika kao kolateralnu žrtvu. To će mu otežati položaj u zemlji jer će to maksimalno iskoristiti opozicija koja je snažno kritikovala njegovu odlulku da krene u avanturu u Idlib. S druge strane, turska desnica MHP, s kojom je Erdogan u neformalnom koaliciji, tražiće jači angažman u Siriji.

Putinu će odgovarati oslabljeni Erdogan koji, osim toga, zavisi o njegovom plinu i čeka njegov S-400. I ima veliki problem: ako uđe u sukob s Rusijom, Moskva će mu udariti trgovinske sankcije i zatvoriti priliv turista, što bi ionako krhkoj turskoj ekonomiji izazvalo nove probleme: lira se nalazi na najnižem nivou, a Turci ne žele, iako ih je Erdogan na to pozvao, prodati svoje dolare i eure i kupiti lire.

Prije deset godina Turska je bila na vrhuncu svoje moći. Spoljnu je politiku vodio Ahmet Davutoglu koji je bio arhtekta plana “nula problema sa susjedima”. Ekonomija je bila jaka, regionalni uticaj snažan, neotomanska politika u punoj snazi. Erdogan nakon toga ruši tu politiku, rastjeruje oko sebe sve samomisleće ljude i ostaje okružen čankolizima. I članovima porodice Rezultat toga je današnja Turska: bez saveznika, slaba i nemoćna. I osuđena na gubitak vojničkih života zbog pogrešne politike sultana Erdogana.

Izvor: euractiv.jutarnji.hr