Naše najljepše ljubavne priče: Pava i Ahmet

Ljubav je poput kamena: možeš je razbijati, lomiti, mrviti i sitniti do najfinijeg pijeska i u rijeku prosuti; no, ne možeš je uništiti – ona će i takva, u vodu bačena, i dalje i najsitnijim svojim djelićem biti ljubav. Mogu je i vjekovi prekriti, no, ne mogu je ubiti – ona će i takva, stara i prastara, istim poljem rascvjetati, kao da ju je jutros sunce ogrijalo. Eno, i sada poljem mirišu cvjetovi koje posijaše lijepa Pava i njen paša Ahmet

Bogata Vraneška dolina na sjeveru Crne Gore, očarava svojom ljepotom. Nijesu je zalud osvajači otimali i prisajedinjavali svojim velikim imecima. Vraneš: zanosan, topao, zelen, osunčan i rodan, pružao je izuzetne uslove i za život i za sve slatke užitke od ovoga svijeta. Narod, pritisnut kojekakvim istorijskim događanjima i mijenama, ipak življaše, u odnosu na druge naše krajeve, mnogo spokojnije i sigurnije. Radilo se mnogo, ali je zemlja, podatna i plodna, uvijek uzvraćala bogatim rodom.

U sedamnaestom vijeku, kako predanje kaže, u dolini je narod i njegova prava zastupao ugledni knez Nikola Milikić. U ostalim djelovima Crne Gore, taj status je pripadao vojvodama; samo u Vranešu, koji je očito bio pod jačim uticajem turske vlasti, narod je imao kneza. Sedamnaesti vijek je vijek Otomanskog carstva i suživot muslimanskog i pravoslavnog življa je bio uhodan, sviknut: nijesu se mogli požaliti ni jedni ni drugi na nepoštovanje ili gruba kršenja lične slobode, prava i sigurnosti, ali se nijesu međusobno ”miješali”. Život je tekao uporedo, s tim što se dobro znalo ko je vlast, a ko ”raja”, kome pripada pravica, a kome krivica, i još bolje – ko ima svoje adete, a ko svoje običaje. U tom vremenu, podjarmljeni narod je gledao kako da prehrani svoje porodice i kako da opstane, s nadom da će jednom vidjeti i leđa osvajačima. A osvajač je, silan i moćan, u nastupima dobre volje, činio dobročinstva kakva i priliče lavovima bosforskim, tj. one neobavezujuće velikodušnosti koje potvrđuju lavlju neprikosnovenost. I pored toga, granica među različitim vjerama bila je jača od svega ostalog. Ona je, čuvajući razlike, čuvala osobenosti i jednog i drugog svijeta…

Knez Milikić je imao kćer jedinicu, lijepu Pavu. Sve što mu je pripadalo, pripadalo je, u stvari, njoj. Njena nježna ljepota, cvijetu nalik, topla narav i uzdržani stav kneževske kćeri, ostavljali su sve bez daha. Knez je bio veoma ponosan na svoje ljupko i umno dijete. I snivao je, kako mu je dužnost nalagala, sne u njeno ime – za koga će je otac opremiti i udati? I baš kad je dorasla do prosaca i kad se otac pomirio sa tim da Pava više nije dijete, već djevojka za udaju, u Vranešku dolinu je stigao novi paša.

Brzo se pročulo da je Ahmet-paša Hasanbegović zasigurno vrstan junak, čim je tako mlad postao paša (general u turskoj vojsci), te mu je sam sultan dao pravo da bira gdje će vršiti svoju službu. Ahmet-paša je odabrao Vranešku dolinu jer je, predanje kaže, porijeklom bio iz ovih krajeva. Pretpostavlja se da je kao dijete odveden u Tursku, gdje je vojnički odgajan i vaspitavan i, naravno, islamiziran. Mladi paša je ubrzo zavrijedio poštovanje i kog svojih i kod inovjeraca. Provjeravajući dokle mu sežu sjećanja na rodni Vraneš, Ahmet-paša je često jahao dolinom, razgledao polja, livade i obronke, zagledao se u zelene gore, planinske vrhove nad dolinom, u nebo…

Grobovi Pave i Ahmeta – Foto: Veselin Konjević

Kako sudba htjede, jednom se sretoše paša i vraneška ljepotica i, već od prvog pogleda, zaigra nova nada u njihovim mladim srcima. Junak na konju, što je projahivao poizdaleka, Pavi je oduzeo mir; lijepa djevojka, što je katkad vidi na doksatu ili samo mine putem pored njega, u pratnji roditelja ili žena iz sela, paši ukide san. Sve su zvijezde sijale kao pašine oči, sve je cvijeće mirisalo kao Pavina kosa; dolina je pjevala pašinim glasom, planine su drhtale kao Pavina, u molitvi skupljena ramena…

Sve se može sakriti ili, čak, uništiti, samo ne ljubav. Slučajni susreti i pogledi, iz kojih se sve dalo vidjeti, učiniše ljubav Pave i Ahmeta jačom od svih granica koje su stajale među njima. Jednog dana, odlučan kakvim ga je priroda dala, Ahmet-paša zatraži ruku lijepe Pave. Ona, očekujući to, postavi svoj uslov: udaće se za njega ako joj dozvoli da zadrži svoju vjeru; budu li imali sinove – biće muslimani, bude li kćerki – krstiće ih! Ahmet-paša pristade!

Te godine kada se Pava udala za Ahmeta, i onako bogata, Vraneška dolina rodi kao nikad prije; sve se razvi i rascvjeta, više se djece rodi, sva se blaga udvostručiše, voće rodi i njive rodiše, i zvjeri se u šumama razmnožiše i ptica se na hiljade ispiliše, i meda bi i mlijeka, i sunca i kiše, i narod obje vjere blagosiljaše – te nježne, odane ljubavnike, tu mudru Pavu, srećnicu, tog mudrog pašu, momčinu…

Uzevši Pavu za ženu i pristavši na njene uslove, Ahmet-paša je mnogo rizikovao: ugled, čast, čin, vlast, a prije svega odnos sa Portom. No, ljubav je bila jača. Udavši se za pašu, Pava je u miraz dala i svoju čast, dobar glas, ugled kneževske kuće, očevo ime, svoj rod. Rizikovala je da je se svi odreknu. No, ljubav je bila jača. Toliko da je sve obuhvatila i do svih dosegla: i Porta pristade na pašinu odluku i nimalo mu ne zamjeri; i Pavin otac i majka prigrliše zeta kao svoje dijete, pa cijela Vraneška dolina dobi muža i ženu za uzor. Pava i Ahmet svima pokazaše kakva je magija voljeti i biti voljen.

Pava je ubrzo rodila tri sina: Muša, Hasana i Dauta i vjeruje se da su od njih i nastala bratstva: Mušovići, Hasanbegovići i Dautovići. Prema priči koja se vjekovima prenosila do našeg doba, najneobičniji, ali i najljepši događaj u Vraneškoj dolini bio je kada, za svete nedjelje, lijepu Pavu, na konju, doprate pred crkvu njena tri mlada sina i sačekaju je da obavi što gospod zahtijeva, pa se onda opet zajedno vraćaju svojoj kući. Mušo, Hasan i Daut, rođeni istog dana, mnogo su voljeli svoju majku, jer su se toj ljubavi i dubokoj odanosti od oca naučili.

No, još dok se ne zamomčiše tri sina pašina, majka im rodi sestricu. Ali, nakon toga, Pava oslabi i ubzo umrije. Posljednja njena želja koju je ostavila voljenom mužu, za Ahmeta je bila amanet. “Učini za mene tako da i kada umem, moje ime i sjećanje na mene, bar u tebi, traje”, molila je Pava Ahmeta.

Ahmet-paša je sahranio voljenu Pavu i na nadgrobnu ploču dao da se ukleše krst.

Osamljen, paša je često jahao obilazeći dolinu, kao onda kada je tek došao u Vraneš. Samo, sada su ga nosila sjećanja na Pavu i ona ljubav koju je i dalje živo osjećao. Imanje kneza Milikića, Pavin miraz, sada je bilo pašino. On je posebno volio široko polje po kome su često njih dvoje šetali i đe su provodili dane sa svojim sinovima. Ahmet-paša je to polje nazvao Pavinim. Ispunio je zadati mu amanet, jer se danas cijela ta oblast u Vranešu zove Pavino polje.

Ahmet-paša Hasanbegović je sahranjen uz svoju Pavu, samo što je na njegovoj nadgrobnoj ploči uklesan polumjesec. Krst i polumjesec, spojeni na onom kao što bjehu na ovom svijetu, trista i više dugih godina, svjedoče o čudima koja samo ljubav ispunjava. Te dvije ploče su još tu – bez glasa one pjevaju Ahmetove pjesme, bezglasno one šapuću Pavine nježne molitve…

Ima raznih ljubavi: dugih, vječnih, lijepih, čistih, tragičnih… I ima onih veličanstvenih. To su one čije su posljedice najplemenitije – spajaju ljude, odaju počast ljudskoj dobroti, veličaju čovjeka, brišu ružnu prošlost i inspirišu vremena koja tek dolaze.

Ljubav je kao kamen. Možeš je lomiti i usitniti, ali i kad je kao zrno pijeska, ona će i dalje biti ljubav. Ljubav je kao kamen na kome spava krst, ljubav je kao kamen na kome počiva mjesec. Ljubav je široko, plodno, rascvjetano Pavino polje…

Tekst: Nada Bukilić (Iinflight)

 Foto: Veselin Konjević

 

PJESMA O LJUBAVI AHMED-PAŠE  I PAVE

Ahmed-paša, ponos carevine

Zaželje se zavičaja svoga

Prelijepe Vraneške doline

Đe je doba proveo đetinje.

Zagleda se u mlađanu Pavu

Zaboravi na vojne i slavu

Zareče se „Časnog mi Kurana

Voljeću te do sudnjega dana“.

Junak pašu srca plemenita

Zavoljela Pava ponosita

„Ahmed-pašo, krsta mi svetoga

Vjerna ljuba biću ti do groba“.

Cvjetali im đuli i zumbuli

Budili ih sojke i bulbuli

U noćima mlade mjesečine

Pjevao joj sevdalinke divne.

Pavi suza kanu iznenada

„Moj Ahmede, umrijeću mlada

Sudbina se ne može izbjeći

Poljubi me za rastanak vječni“.

Leži Pava ko vila da spava

S mrtvom dragom paša razgovara:

„Moja Pavo i srećo i tugo

Ni ja neću poživjeti dugo.

Mila ljubo, moj tužni usude

Nek mi mezar pored tvoga bude

Bez tebe mi dunjaluka nema

Za ahiret i ja sam ti spreman“.

„Ko za dušu tvoju se pomoli

Nek Očenaš tiho izgovori

Mojoj duši ko želi smiraja

Nek Fatihu izuči do kraja.“

Zuvdija Hodžić

Komentari

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
Idi na VRH

error: Content is protected !!