Samo jedmom u životu vidio sam Ćamila Sijarića. Osamdest prve ili druge, kod mog zeta, a Ćamilovog sinovca, Muhedina, u Godijevu. Bio sam dječak i mislio sam da pisci žive tamo negdje. Da mi, obični smrtnici, ne možemo ni da ih vidimo, a kamo li razgovaramo sa njima. Zbog toga mi se Ćamil i učinio tako visok, tako nedostižan. Pa sam ćutao, samo. I gledao u njegovo sivo odijelo. U glatko, izbrijano, lice. A u glavi mi je bila jedna riječ: Pisac!

Kasnije, pročitao sam sve što je napisao Ćamil Sijarić.

Šipovice, rodno mjesto Ćamila Sijarića, blizu su mom rodnom mjestu Godijevu. Često sam išao tamo. Znao sam gdje su „mukinja“ i „brekinja“. Prolazio preko Razmilovca, pored Dobre vode. Znao kraće puteve prema nekim kućama. I mislio da dobro poznajem Šipovice. I Šipovčane. I šipurke šipovačke. No, šta su Šipovice i ko su Šipovčani, otkrio sam iz Ćamilovih knjiga. Razmišljanja i poruke koje nalazimo u Sijarićevim djelima sugerišu na život i smrt. Sugerišu na prapostojanje i postojanje. Upozoravaju na pretke i potomke. Na ćudi ljudske. I na ćudi planine. Na urlik gorskog vuka i na fijuk vjetra. Podsjećaju na to da je zavičaj osnova ljudskog bitisanja.

Za rodni Bihor, Sijarić je govorio da je to kraj u kom se teško živi, a lijepo govori. Tu rečenicu donekle je potvrdio odlaskom na školovanje, ali i time što je postao majstor priče i pričanja u jugoslovenskoj literaturi.

Rodne Šipovice i svoj Bihor nije zaboravljao. Dolazio je u zavičaj da porazgovara sa Bihorcima, da potraži gnijezdo ptice, da oslušne šipovačke tišine, da se napije vode hladne kao grom sa Dobrače, česme šipovačke, da pronađe kamen neki kojim bi, kasnije, tamo u Sarajevu, u Ulici Vase Miskina, pritezao papir da mu ne pobjegne ispod olovke, dok piše.

„Knjige objavljene u našoj zemlji i knjige prevedene na strane jezike, sve je to moj zavičaj. Pisac bez zavičaja je pisac bez osnove. Gnijezdo ptice je moj zavičaj. Kao da se sve ovo ispililo iz gnijezda ptice. I sve je to Bihor, a Bihor je čitav svijet, čitav moj svijet“, govorio je Ćamil Sijarić.

Baš ovako, kao što je pričao, Ćamil je i pisao. Krvotokom njegovih djela teče Dobra voda, iz pasusa u pasus, iz stiha u stih, divimo se šipurcima šipovačkim, osjećamo mitologiju Bihora i, čitajući njegova djela, uvijek smo, kao što reče Petar V. Arbutina, na relaciji između čovjeka i neba. Tu relaciju Ćamil Sijarić često pravi u svojim djelima. Relaciju između malog čovjeka sa Šipovica i kosmosa. Ali, i ti mali ljudi, i te male žene, i ti mali konji, i ti mali putevi, i te male kuće, i te male pčele, i ti mali starci, i ta mala djeca – kod Ćamila su velika. Život je kod Ćamila veliki. I smrt je velika. Jedino su rane ovozemaljske male. Plitke, pa makar ih donijeli i iz rata u Grčkoj.

Ćamil Sijarić je govorio da u Bihoru ako prevrneš kamen naći ćeš priču. A on je, kao niko, znao pod kojim se kamenom nalaze najbolje priče. One o Bihorcima. I one druge. Svakakvih je priča Ćamil znao. Čak i u poeziji je, možemo slobodno reći, pripivijedač. Ćamilove pjesme kao kao da se stapaju u jednu cjelinu, u jednu priču o Bihoru, bihorskom čovjeku i tom svojevrsnom Ćamilovom vilajetu. Možda zbog toga što je uvijek težio da njegove priče budu što bliže istini života i da što ljepše budu ispričane.

„Sve što se ponese u životu, neprocjenjive zasluge za to imaju rodni kraj i djetinjstvo. Žive u piscu do kraja života. Ono što se upilo tamo, poslije se razmotava u najčudnije klupko sudbine. Svoje i tuđe. A likovi žive na matrici sudbine“, isticao je Sijarić.

U djelima Ćamila Sijarića često nailazimo na melanholičan prizvuk. Možda zbog toga što je rano ostao bez roditelja i što je život posmatrao sa bolne strane, ondje, kako je sam govorio, gdje treba staviti lijek i zaviti zavoj. Možda to dolazi otuda, kako je govorio Sijarić, što je cijeli vijek stajao na onom mjestu gdje stoje samo siročad. Prema Ćamilu Sijariću je život bio previše grub, zbog toga, možda, i nije vjerovao u krhke građevine snova. „U životu je sve nesigurno, sem puteva i konjskih kopita, izukrštanih drumova, prašnjavih staza i bogaza pod vječno rasutim zvijezdama ispod kojih promiču tužne i ranjive ljudske sudbine. O njima se pričalo na skupovima i zborovima, volio sam da slušam ljude koji lijepo govore i da ih u tome oponašam, da zalazim u tamne budžake i tamu ljudske prirode“, govorio je. Govorio je i da se vjerovatno iz tišine može otići daleko, i da se može pobjeći iz praznih prostora u neke nove. Težak život ga je naučio da nema prostora u kojima se bar na trenutak ne čuje glas ljudske tragike, a tada sve potone na dno očaja.

Književna kritika još uvijek nije do kraja istražila djelo Ćamila Sijarića. Ali oni što su se bavili prozom i poezijom ovog velikog pisca uglavnom se slažu da djelo Ćamila Sijarića živi u znaku neprestanog preispitivanja paradoksalnosti prošlih vremena, bivših ljudi i vjerovanja. Ćamil Sijarić prolaznost doživljava kao vrstu nenametljivog alegorijskog nesaglasja sa stvarnim događajima i pojavama. Čestim prilozima za vrijeme i brižljivo odabranim atributima ukazuje se u Sijarićevoj književnosti na pogubnu izdvojenost osjetljivog pojedinca. Razdaljina između živih i mrtvih često se podudara sa jednostavnom nemogućnošću postojanja i nemogućom postojanošću jednostavnosti. Nestajanje jedne osobe jeste ponovo rađanje u jeziku. Do složene jednostavnosti nestajanja, prepoznatljivo sijarićke, teško se dospijeva. Čitav Sijarićev platonizam djeluje kao sjećanje koje je sjenka prvobitne ideje.

Kao svjedok sjećanja prvobitne ideje, sijarićevske ideje, na Šipovicama ostala je kuća u kojoj je rođen Ćamil Sijarić. Ispred kuće vrt. Nad vrtom streha. Pod strehom – lastavice. Jer, „kuću kućom čine lastavice“. U kući u kojoj je rođen Ćamil Sijarić danas ne živi niko, osim tih lastavica pod strehom. Prije nekoliko godina, na kuću je postavljena tabla da je tu rođen pisac. Uz književne susrete u vrt dođu pjesnici. Čitaju stihove. Lastavice ih slušaju. I brda šipovačka. I breze na Razmilovcu. A onda, niz kamenjar, spuste se do Dobrače – česme šipovačke. Tu, kao da se čuje Džimširov glas. Glas onog Džimšira što je kopao bunar u suvom bezvodnom polju. I tražio vodu. „Voda je sva krenula naprijed, zatalasala se – bistra, široka, i u njoj se zaljuljao crven mjesec, i kraj njega zvijezde, crvene i one, duboke. Vjetar je duvao kroz travuljine, širok i blag, povijao ih tu nad vodom, među njima jedan cvijet, bijel, pod zvijezdom. Zabodeno u toj vodi, golo i samo, i nekako strašno u pustoj noći i tim travama, ono isto dijete koje se Džimširu i prije javljalo, ovako u snu, stajalo je i sada sa šipkom u ruci, i prijetilo: ne da ono vodu, do samo ovako, u snu, da je vidi pod tom travuljinom. Jedan talas, velik, zasukao se pravo od toga djeteta, ispod šipke njegove, i sav plav, od zvijezda, skočio pravo Džimširu na prsa da ga poplavi, u toj noći punoj travuljine, i vode, nad kojom se ljuljao cvijet – bijel…“

Ćamil Sijarić je stradao u saobraćajnoj nesreći u Sarajevu. Tog hladnog, maglovitog, 8. decembra 1989. godine, na Ćamila Sijarića, velikog jugoslovenskog književnika, naletio je automobil. Tišina sarajevskog decembra ponijela je pisca u vječnost. U Ulici Vase Miskina, u Sarajevu, blizu Vječite vatre, i danas na tacni (ostali tog jutra) stoje Ćamilovi šoljica ispijene kafe, nekoliko opušaka u pepeljari i paklica cigareta, a u Bihoru se prepričavaju Ćamilove besjede, čitaju se njegove pripovijetke, romani i pjesme. Pjesnici se okupljaju u biblioteci u Godijevu koja nosi njegovo ime, živa i pisana riječ traju, a Dobrača teče. Samo, ponekad, kada je sunce, od Dobrače bljesne zračak, kao da zasvitka ogledalce onog đačeta koje se nekada umivalo na vodi i presretalo žedne putnike što su hodili carskom džadom.

Kemal Musić

Kemal Musić rođen 1972. godine u Godijevu kod Bijelog Polja. Objavio je romane Žig, Nešto nalik punom mjesecu i Nedokazive istine Lameka Ćisuma, knjige priča i reportaža Zasjeda, Luda kuća, Kad su vukovi gladni biće oštra zima i izbor Zasjeda i druge priče, kao i studiju White Field Jazz Festival – Potencijali i razvoj kulturnih institucija. U koautorstvu sa Radomanom Čečovićem objavio je knjigu kratkih priča Priče o malim i velikim čudima, a sa Bogićem Rakočevićem izbor iz crnogorske kratke priče Zborno mjesto.

Zastupljen je u školskim i studijskim programima, antologijama, leksikonima i izborima proze. Priče su mu prevođene na engleski, francuski, slovenački i albanski jezik. Dobitnik je nagrada Avdo Međedović, Boško Pušonjić, Odzivi i nagrade Društva crnogorskih novinara za knjigu reportaža.

Bio je dugogodišnji novinar crnogorskih i srbijanskim medija, te službenik za odnose sa javnošću u Opštini Bijelo Polje.

Direktor je Javne ustanove Ratkovićeve večeri poezije u Bijelom Polju.