Njen osmjeh, brilijantne uloge, komične scene pamtiće generacije i generacije. Iako nas je napustila na današnji dan 2001. godine, Radmila Savićević ostaće i dalje jedna od srpskih najboljih glumica.

Ostvarila je mnoge uloge u domaćim serijama i filmovima, a mlađim glumicama bila je uzor. Iako nije završila Fakultet dramskih umjetnosti, Radmila Savićević je svojim raskošnim talentom zasmijavala generacije pozorišnih i televizijskih gledalaca.

Rođena kao Radmila Milenković, 8. februara 1926. u Kruševcu, ova izvrsna glumica nije živela u izobilju, ali toplina koju je dobijala od majke Cane bila je dovoljna da njeno dejtinjstvo bude, kako je govorila, srećno.

“Krštena sam posle sedam godina jer nisu htjeli da me prime u školu dok nisam bila krštena. To je bio uslov za to vrijeme. To je bilo strašno. Mog mlađeg brata i mene tata nije htio da krsti, tada nismo razumjeli zašto, valjda iz nekih svojih uvjerenja. Moj otac je čak zbog toga morao da ode i da ostavi moju majku sa troje djece bez igdje ičega. Ali, majke se uvijek izbore se do kraja. Mi smo imali jedno lijepo, siromašno djetinjstvo. Ono je bilo toplo, ljudski”, prisjetila se davne 1992. godine.

Radmila je završila Žensku zanatsku školu jer majka nije imala mogućnosti da joj pruži školovanje u gimnaziji u koju su išla djeca bogataša. Kako je znala da joj ne može priušti odlazak na studije, majka ju je usmjerila da završi žensku stručnu spremu, kako bi imala svoj zanat i time obezbijedila sebi siguran hljeb. Majka je željela da Rada bude šnajderka, i da joj, kad dođe vrijeme, preda mašinu u miraz i uda je.

Foto: Printscreen (“Srećni ljudi”)

“Moja majka bila je velika žena, sama je podigla troje djece. Imala je čudnu, strahovitu energiju, za nju nije postojalo nemoguće. I da nisam glumica, nikada ne bih mogla da sjedim kod kuće, nego bih morala nešto dinamično da radim, stvorim, da ne bude: ‘Jao, ja nemam’. Morala bih nešto da uradim, ja sam od tih žena”, rekla je Savićević u jednom od rijetkih intervjua koje je dala.

Ova talentova glumica se sjećala kako je i poslije oslobođenja teško živjela.

“Moja majka je bila šnajderka, ali poslije oslobođenja je teško mogla da zarađuje. Ja sam išla na okopavanje kukuruza. Odmah sam organizovala kulturno društvo, pa tako nisam okopavala kukuruz. Akcija je trajala mjesec dana. Organizovala sam omladinsko pozorišta, Đuza, Čkalja, moj čovjek (Boža Savićević). To omladinsko pozorište prerastalo u gradsko pozorište”, rekla je tada Rada Savićević.

Popularna Riska iz serije “Srećni ljudi”, osvojila je srca televizijskih gledalaca širom nekadašnje Jugoslavije, piše “Blic”.

Prvog aprila 1959. postala je stalni član Okružnog pozorišta u Kruševcu i već prvog maja debitovala je u predstavi “Roditeljski dom”, Valentina Katajeva, u kojoj je tumačila lik Marije Martinove. U toku narednih osam godina odigrala je skoro sedamdeset uloga u dramskom repertoaru ovog teatra, a poslije premijerne izvjedbe predstave “Kola mudrosti, dvoja ludosti”, uslijedio je angažman u Narodnom pozorištu u Nišu, ali ju je Komitet Komunističke partije ubrzo vratio u rodni Kruševac uz obrazloženje: “Zašto bi Rada zabavljala Nišlije kad može i naše”. Član Narodnog pozorišta u Nišu postaje 1955. i do 1970, koliko je tamo bila, ostvarila je više od pedeset uloga.

Tada dolazi do preokreta u njenoj karijeri, koji je za nju predstavljao, kako je govorila, novi početak.

“Ukupno 25 godina vukla sam, radila, stvarala i došla kao gotova glumica u Beograd, sve zaboravila i počela ispočetka”. rekla je Radmila 1993. u intervjuu za “TV Novosti”.

Član Beogradskog dramskog pozorišta postala je 1970, odakle je 1986. otišla u penziju sa ukupnim radnim stažom od četrdeset godina, ali njena profesionalna karijera time nije okončana. Doživjela je i zlatni jubilej – pola vijeka na sceni. Osim u matičnom pozorištu, igrala je u Jugoslovenskom dramskom.

Foto: Printscreen (Sa Čkaljom u “Kamiondžijama”)

Radmila je u ljubavi sreću pronašla kraj Božidara Bože Savićevića kojeg je upoznala na kruševačkom korzou. Kako govore njeni bližnji, supruga nikada nije zvala ni po imenu, ni kao muža, nego kao “moj čovek”.

“Otići iz svog rodnog grada, ostaviti svoje majke, svoje kuće… Mi smo bili izvor zarade kojima su njima omogućavali da svoje dane bolje prožive. To je bilo strašno. Mi smo otišli. Ljubiša Ružić je ponudio mom čovjeku da dođemo u Niš. Mi smo pošli. Nismo imali stan, ništa. Glumci su u svim varijantama bili sirotinja. Ne žalim se. Ja sam svoj život htela onako kako sam htela”, rekla je tada Savićevićeva i dodala:

“Moj muž je bio izuzetno lijep čovjek”.

Novinarka RTS-a Nataša Mijušković, kojoj je Radmila bila ujna, u knjizi “Prva i poslednja” kaže:

“Znam s koliko je ljubavi brinula o njemu pošto se prilično mlad razbolio, koliko je bdjela nad njim i njegovim zdravljem. Samo zahvaljujući njoj, Boža je dočekao lijepe godine. Sjećam se kad mi je pričao kako je Rada sjekla kulise u Niškom pozorištu jer je u to vrijeme bila veoma ljubomorna. On je bio popularan i lijep glumac, igrali su zajedno u mnogim predstavama, ali kad bi Boža imao scenu s nekom mladom i lepom koleginicom, ujna bi probušila kulise i gledala šta radi na sceni, pa bi mu poslije predstave prebacivala kako je mogao malo manje da steže u zagrljaj tu partnerku. Doduše, po njenoj verziji, samo je razmicala kulise, ali on je tvrdio da je pravila rupe na njima kako bi imala bolji pogled na scenu. Bila je nevjerovatno duhovita, imala je veoma dobro pamćenje i baš je bila, što bi u Crnoj Gori rekli, žena čo’ek. Žena laf! Jednom prilikom, još kao djevojčica, vraćala sam se s njima iz Novog Sada za Beograd, nešto me je boljela glava, pa sam bila neraspoložena, a oni su, da bi mi olakšali put, odglumili cijelu Zonu Zamfirovu. Boža je vozio i govorio sve muške uloge, a Rada je sjedjela pored njega i glumila ženske. Umjeli su ljudima da prirede neočekivana i originalna iznenađenja”, zapisala je Nataša u svojoj knjizi.

Foto: Printscreen (“Bolji život”)

Radmila je uvijek željela pravdu. Nikada nije u ničemu posustajala. A, jednu stvar kod ljudi je teško podnosila – mržnju.

“Imam utisak da bi, kada bi svi ljudi u ovoj našoj zemlji samo pet dana rekli: ‘Neću nikoga da mrzim’, sve bilo dobro”, drhtavim glasom kroz suze je rekla tada Radmila Savićević za emisiju “Veče sa zvezdama” 1992. godine.

U harmoničnom braku sa Božidarom Savićevićem dočekala je starost, sve dok ih Radmilina smrt nije rastavila. Umrla je 8. novembra 2001, a sahranjena je četiri dana nakon toga na Novom groblju u Beogradu, u Aleji zaslužnih građana.

Njen čovek, kako ga je zvala, Božidar Savićević poživio je tek nešto više od godinu dana i umro je 25. januara 2003. godine.