Vlada Crne Gore nedavno je utvrdila Predlog zakona o saradnji Crne Gore sa dijasporom – iseljenicima. U odnosu na prvi zakon iz 2015., kojim je propisano kako će Crna Gora sarađivati sa dijaporom izmijenjene su razne stvari, duh zakona, međutim, nije se promijenio.

I starim Zakonom i novim Predlogom, članom drugim, definisano je: ,,Dijasporom – iseljenicima smatraju se crnogorski državljani i druga lica porijeklom iz Crne Gore, koji žive u inostranstvu i koji Crnu Goru doživljavaju kao svoju matičnu državu ili državu porijekla i baštine je kao demokratsku, nezavisnu, suverenu i građansku”. U prvom zakonu, doduše, pisalo je dodatno da je baštine i kao ,,multietničku i multikulturalnu državu”.

Ugledni pravnik čije je mišljenje Monitor tražio smatra da je ovakva definicija protivustavna. ,,Ovo je budalaština. U zakonu ne može da piše ‘crnogorski državljani i druga lica’ jer se ne zna ko su ‘druga lica’. Koji su ti drugi”, kaže naš sagovornik i objašnjava da je ,,državljanstvo javno pravna veza države i građanina koja ne zavisi od toga kako neko ‘doživljava’ državu i kako ona njega. Doživljaj Crne Gore je privatna stvar.”

Po mišljenju našeg sagovornika najspornije pitanje je – ko je arbitar koji utvrđuje kako pojedini iseljenici doživljavaju Crnu Goru i da li oni koji ne ,,prođu” arbitražu gube status iseljenika.

Kad građani koji ,,doživljavaju” Crnu Goru na jedan, nijesu jednaki pred zakonom sa građanima koji je ,,doživljavaju” na drugi način to je direktno suprotno Ustavu koji propisuje: ,,Svi su pred zakonom jednaki, bez obzira na bilo kakvu posebnost ili lično svojstvo”.

Ne treba previše poznavanja političkih prilika u Crnoj Gori da bi se shvatilo da se ovakvim propisom ne određuje odnos prema državi već prema vlasti, koja kriterijume podobnosti kroji kako joj u kojem trenutku odgovara.

Tokom javne rasprave, koja je organizovana u šest država – Hrvatskoj, Njemačkoj, Luksemburgu, Sjedinjenim Američkim Državama, Srbiji i Bosni i Hercegovini – zajedno sa onima iz Crne Gore, prikupljeno je skoro 120 primjedbi, sugestija i komentara na Nacrt zakona, ali pitanje definicije iseljenika niko nije problematizovao.

Uprava za dijasporu prvobitno je planirala da uradi izmjene i dopune Zakona, ali je onda radna grupa koja se bavila izmjenama uvidjela da je na tekst važećeg Zakona koji broji 42 člana, dodato 12 novih, a da je 17 članova pretrpjelo izmjene i dopune, pa su odlučil i da urade Nacrt novog Zakona.

Radna grupa je od pristiglih stotinu i devetnaest primjedbi, sugestija i komentara prihvatila trideset, djelimično prihvatila četrdeset i odbila četrdeset devet. Glavna bitka vodila se oko pitanja: da li su naši ljudi koji žive u inostransvu ,,iseljenici” ili ,,dijaspora”.

Naizgled je čudno, ali ljudi koji su otišli iz Crne Gore, kako se pokazalo, veoma emotivno doživlavaju to pitanje. ,,Građanima koji imaju državljanstvo Crne Gore nametati naziv ‘iseljenik’ ‘ znači moralno oduzimanje državljanstva, čime se skoro eksplicitno šalje poruka da ih se Crna Gora odriče za sva vremena. Vjerujemo da Crna Gora ovim zakonom želi postici sasvim suprotno, da podstiče vraćanje naših građana, a ne da ih tjera iz Crne Gore” kazao je, kako je prenio Radio Petnjica Mijaz Ramdedović, predstavnik udruženja Evropa za Opštinu Petnjica iz Hannovera.

Naziv ,,iseljenik” neprihvatljiv je i po mišljenju Beke Seljimanjina, predsjednika Plavsko-gusinjskog Merhamta iz Olpi: ,,Ne smatramo sebe iseljenicima. Mi živimo danas ovdje sjutra možemo da se vratimo u svoj rodni kraj. Šta smo onda – doseljenici? Mi u Crnoj Gori posjedujemo svoju imovinu izmirujemo poreske obaveze možda i savjesnije nego neki stalni stanovnici. Dajemo svoj maksimalan doprinos u društveno političkim životu ne samo 2006. godine. Ovaj naziv iseljenik može da nas uvede u drugu kategoriju građana Crne Gore, kao takvi mi nećemo imati pravo glasa u svojoj državi, vjerovatno ćemo plaćati i veće poreske obaveze, tretiraće nas u svojoj zemlji kao strance. I ko zna još kakve negativne posledice”.

Zakonodavci su se na kraju odlučili za kompromis – u naziv zakona ubačeni su i iseljenici i dijaspora.

Veliko interesovanje među našim iseljenicima vladalo je i za pitanja o broju i sastavu Savjeta za saradnju sa iseljenicima. Riječ je, prema zakonu, o savjetodavnom tijelu vlade koje se sastaje jednom godišnje, u koje organizacije iseljenika delegiraju svoje predstavnike, a čine ga i predstavnici crnogorskih institucija i opština iz kojih je najveći broj iseljenika, kao i ugledni građani. Tako se oni sastanu, ispričaju, prisustvom ih počasti neko od viđenih predstavnika vlasti, donesu se i zaključci, ali, malo koga to obavezuje.

Prethodni zakon nije predviđao način na koji neko može biti razriješen članstva u Savjetu, pa su se pojavljivali “neposlušni” članovi. Sad je, kažu, to uređeno.

Predlogom novog zakona povećan je broj predstavnika u Savjetu za zemlje sa većom koncentracijom iseljenika, pa će tako Njemačka, umjesto dosadašnja dva imati tri predstavnika, dok su Rusija, Francuska, Belgija i Holandija dobile po jednog. Povećan je i broj članova Savjeta iz reda istaknutih ličnosti. Ne zna se kako će Savjet povećati svoj uticaj.

Ne zna se na osnovu kojih kriterijuma vlast određuje koje opštine imaju najveći broj iseljenika, pa tako i predstavnika u Savjetu. Svježi zvanični podaci o broju crnogorskih iseljenika ne postoje. Posljednji zvanični podaci o građanima Crne Gore u inostranstvu objavljeni su nakon popisa 2003. Prema tom izvoru, u inostranstvu je tada boravilo 53.433 građana. Na popisu 2011. država je odlučila da podatke o svojim građanima u inostranstvu uglavnom ne prikuplja. Popis se prekidao nakon pitanja: ,,Da li je lice na radu/ boravku/studiranuju van Crne Gore”. Ako je odgovor na to pitanje glasio “da” državu su zanimala samo još dva podataka – država u kojoj se lice nalazi, kada je otišlo i koliko još namjerava da ostane. Koliko je takvih, nikad nije objavljeno.

Naravno da se zapravo zna. Ne organizuju se slučajno Dani dijaspore u Rožajama, Petnjici…

Prema podacima njemačkih vlasti u toj zemlji je 2015, kada su građani Crne Gore, uglavnom sa sjevera pokušavali da se domognu zapada kao dio ,,izbjegličkog talasa” živjelo oko 20 hiljada naših ljudi. Ne računajući one koji su morali da se vrate.

Iako su mnogi skloni da razloge za skrivanje broja iseljenika potraže u tome što ih vlast ,,koristi” za izborne potrebe, reklo bi se da je vjerovatnija druga stvar: pokazalo bi se da ljudi u velikom broju bježe iz zemlje koja je ,,lider u regionu”. Pored toga, prikupljanje podataka je – posao. Neuporedivo je lakše organizovati Dane dijaspore ili poslati kakvu delegaciju da po mjestima sa najvećom koncentracijom barjači i zahvaljuje iseljenicima na vjernosti.

Objašnjavajući šta je sve promijenjeno novim zakonom direktor Uprave za dijasporu Predrag Mitrović kazao je da je najviše izmijenjeno poglavlje koje se odnosi na finansiranje. Predviđeno je sufinansiranje programa i projekata organizacija iseljenika na osnovu javnog konkursa. ,,Jačanje odnosa između matice i dijaspore je dvostrani odnos, i ne može počivati na aktivnostima samo jedne strane”, kazao je on.

,,Budžetska sredstva za namjenu očuvanja i jačanja saradnje sa dijasporom – iseljenicima obezbjeđuju se najmanje na nivou od 0,06 tekućeg budžeta Crne Gore”, piše u Predlogu novog zakona. Na taj novac organizacije iseljenika mogu računati od iduće godine, ali se ne zna šta se dešava sa 70 hiljada eura koliko je Uprava za dijasporu dobila pod stavkom ‘Transferi političkim partijama, strankama i udruženjima’. Kraj je maja, konkurs za raspodjelu tog novca nije raspisan, ne zna se postoje li kriterijumi po kojima bi mogao biti podijeljen.

A mogao bi biti iskorišten da neko dijete, tamo daleko, na primjer, nauči koju riječ jezika koji se govori u zemlji u kojoj nikad neće živjeti.

Miloš BAKIĆ (MONITOR)