Da život režira posebne filmove i piše neobične romane, potvrđuju Zdravka Gutić i Momir Knežević iz Sarajeva, sa adresom stanovanja u Novoj Kaledoniji.

Oni su išli u isti razred u osnovnoj i srednjoj školi, potom se nisu vidjeli 50 godina i onda, nakon par susreta, vjenčali su se prošle godine, u “zlatnoj dobi”!

Momirovi preci su došli iz Crne Gore u Sarajevo. A iz grada na Miljacki, Momir je otišao zbog poslovnog angažmana i decenijama bio nastanjen širom svijeta.

GUBITAK SUPRUGE

“Vjerujem da bi se iz moje životne priče moglo izvući nekoliko knjiga raznih žanrova. Iako sam manijački volio svoj posao i predavao mu se do zadnje trunke energije, porodica mi je uvijek bila na prvom mjestu. Bez podrške porodice ne bi bilo ni mog ekstremno uzbudljivog života. Od države do države, od projekta do projekta, uvijek smo bili zajedno sve dok sin i ćerka nisu zasnovali svoje porodice. Nema većeg zadovoljstva za roditelje nego izvesti djecu na pravi put, nakon čega se dvoje životnih saputnika mogu prepustiti dobi relaksacije. Nije moglo biti boljeg mjesta od Nove Kaledonije za tako nešto. A onda, nakon deset godina bajkovitog života u tom raju, opaka bolest i gubitak životne saputnice. Za mene je to značilo i kraj mog života. Iz depresije me izvukla moja savjest u poslu, jer je valjalo okončati gradnju najveće brane u mojoj karijeri, a još više od toga, osjećaj odgovornosti prema djeci i unučadima. A onda je došlo do susreta s mojom školskom drugaricom Zdravkom”, kaže Momir.

FACEBOOK SUSRET

Zdravka, prenosi “Kurir”, pojašnjava da je početak jednog lijepog druženja krenuo organizacijom proslave godišnjice mature.

Foto: Facebook/Privatna arhiva

“Pronalazili smo se preko interneta. Dobila sam zahtjev za prijateljstvo na Facebooku od Momira Kneževića. Pošto nisam tog momenta mogla da se sjetim ko je, upitala sam zajedničku prijateljicu koja je rekla: ‘Naš Momo, zar ga se ne sjećaš’? Pregleda sam slike iz četvrtog razreda osnovne škole i drugog i trećeg gimnazije i prepoznala “malog” Moma, koji je u četvrtom razredu srednje naglo porastao. Postali smo Facebook prijatelji. I nakon 50 godina, prvi put smo se sreli 2014. godine na proslavi mature, na koju je došao iz Nove Kaledonije”, priča svoju novu i zajedničku životnu priču Zdravka, koja je do udaje za Momira život provela u Sarajevu.

Sljedeći susret je bio 2016. godine, uz prijateljsku kafu u Sarajevu, kada su prvi put pričali o svojim životima prije i poslije gubitka životnih saputnika.

PROMOCIJA KNJIGE PROMIJENILA SVE

“Vidjeli smo se još nekoliko puta da bih mu pomogla oko rješavanja administrativnih poslova u gradu, zbog problema na koje je nailazio. Jedan odlazak na promociju knjige ‘U potrazi za izgubljenim gradom’, Aleksandra Obradovića, je promijenio naš odnos. Pošto mi je ranije pominjao da mu je jako teško da bude sam, ja sam mu predložila da ga upoznam sa svojom prijateljicom. Njegov odgovor bio je da ću, ako se odluči da bude sa nekim, to biti ja. Naravno da sam bila zatečena i to sam primila više kao šalu. Uslijedio je odlazak po neka dokumenta u Višegrad, mjesto gdje je nekad gradio hidroelektranu. To je bila prilika da razgovaramo o ozbiljnim stvarima, jer smo se do tada stalno zezali kao raja. U povratku, uz ručak je predložio da probamo život zajedno, što je podrazumijevalo moj odlazak u Novu Kaledoniju. To je bio za mene šok, jer više nije ličilo na šalu”, kaže Zdravka.

“SVE JE LJEPŠE U DVOJE”

Pojašnjava da neko ko je živio sam 14 godina poslije smrti muža ne donosi takvu odluku lako.

Foto: Facebook/Privatna arhiva

“Steknu se samačke navike, komoditet, činiš ono što ti se sviđa, imaš svoje drugarice, planinarenje… Onda mi je Momo naveo razloge zašto bi trebalo da budemo zajedno, a i vjenčamo se ako vidimo da možemo zajedno. Vremena nije bilo puno za razmišljanje, jer je ostalo još malo do njegovog povratka. Za moju odluku su bile presudne dvije stvari. Prva, da sam ga pogledala kao muškarca, a ne kao prijatelja i bio je jedan plus za odluku. Druga stvar je bila da mi je njegov karakter odgovarao, imali smo puno zajedničkog. Odlučila sam da reskiram. I Momirova i moja deca su prihvatila odluku koju smo doneli i ja sam se otisnula u avanturu. Dolazak na Pacifičko ostrvo udaljeno 18.000 kilometara bio je kao dolazak u razglednicu sa turističkih prospekata egzotičnih zemalja. Zajednički život, relaksirajuća atmosfera, dovela je do toga da se razvila i ljubav koja je rezultirala egzotičnim vjenčanjem. I, evo, trajemo i lijepo nam je zajedno. Sve je, ipak, ljepše u dvoje”, jednostavno i iskreno priča Zdravka.