„Roditelji su mi sve u životu – oni su se brinuli o meni, o sestri i bratu i, iako nismo bili bogata porodica, nego tek prosječna, oni su nam uvijek ispunjavali želje. Tako sam sanjala da ću jednog dana postići više u životu, da moji roditelji ne moraju više raditi i da ću ja biti ona koja će izdržavati kuću. Možda sam bila dijete, premlada da mislim tako, ali sam uvijek bila ozbiljna”

Majlinda Kelmendi, dvostruka svjetska prvakinja u džudou, koja je na otvaranju Olimpijskih igara nosila zastavu Kosova, juče je u Rio de Žaneiru ispisala istoriju kosovskog sporta osvojivši zlatnu medalju.

Veliki broj svjetskih medija piše o Majlindi, a na Kosovu je nakon novog podviga postala prava heroina.

Ova 25-godišnjakinja Pećanka je i prva sportistkinja koja je osvojila medalju na nekom svjetskom prvenstvu od proglašenja nezavisnosti Kosova 2008. godine.

KAO DIJETE BILA VRLO NJEŽNA

https://t.co/prJcrUr0px @CNN @cnnsport @Olympics @KosovoInRio #MajlindaKelmendi #Olympics

— Majlinda Kelmendi (@MajlindaKel) August 8, 2016

O svojim počecima je govorila prije dvije godine, kada je i otkrila da je njena baka Bosanka.

“Prvo je moja sestra trenirala džudo i svaki dan me zvala da i ja pokušam. Naša kuća je vrlo blizu sale za treninge, pa sam jednog dana ipak otišla, jer je tamo bilo i dosta mojih prijateljica. U početku sve je bilo vrlo smiješno, počevši od zagrijavanja, pa do borbe”, kazala je Kelmendi, koja je tada imala osam godina.

Međutim, njeni treninzi trajali su kratko. Već nakon dva mjeseca na Kosovu je izbio rat.

“Nismo uspjeli pobjeći, pa smo prva tri mjeseca ostali kod kuće. Majka je bila ona koja je održavala mirnoću u porodici. Moja baka je Bosanka, stoga majka govori vrlo dobro bosanski, ali i srpski, pošto je radila u Pećkoj pivari 30 godina, pa su nam njeni kontakti dosta pomogli. Majka je bila osoba koja se suočila sa srpskom vojskom kada je upala u našu kuću. Srećom, ne sjećam se puno rata”, kazala je prije dvije godine Majlinda.

Njeno prvo takmičenje je bilo u Sarajevu.

“Ukupno su bila tri takmičara, a ja sam zauzela treće mjesto. Od tada sam zavoljela džudo, jer je to bio prvi put da sam putovala sama, bez roditelja. Stekla sam mnogo prijatelja, vidjela drugu kulturu, tradiciju. Mislim da je to bila taktika trenera kako da kao dijete zavolim džudo”.

Ali džudo nije bio njen san, pošto je kao dijete bila vrlo nježna. Niko nije očekivao da može postići puno. Međutim, ona je poslije otkrila svoju drugu stranu.

Kelmendi vjeruje da se, bez obzira na poteškoće, uz jaku volju može postići mnogo.

„Kao dijete sam sanjala da postanem neko. Roditelji su mi sve u životu – oni su se brinuli o meni, o sestri i bratu i, iako nismo bili bogata porodica, nego tek prosječna, oni su nam uvijek ispunjavali želje. Tako sam sanjala da ću jednog dana postići više u životu, da moji roditelji ne moraju više raditi i da ću ja biti ona koja će izdržavati kuću. Možda sam bila dijete, premlada da mislim tako, ali sam uvijek bila ozbiljna”.

Iako je džudo težak sport, ona ponavlja da ga izuzetno voli, jer je putem sporta uspjela da bude ovo što je danas – da se cijela država ponosi njom.

MAJKINA PODRŠKA

I Majlindini roditelji su trenirali sport – otac fudbal, a majka karate.

“U to vrijeme je bilo drugačije. U klubu u kojem je moja majka trenirala bili su samo muškarci, tako da je ona  morala u tajnosti da ide od kuće, a baka joj je sašila kimono. To je trajalo sve dok se baka nije umorila i rekla: ‘Ne mogu te više kriti, nemoj više ići’”, priča Majlinda.

Međutim, ta neostvarena želja pomogla je njenoj majci da snažno podrži Majlindu.

“Veomo često se događalo da sam istovremeno imala trening i test u školi, a mama bi mi rekla: ‘Ne, ne, idi na trening, test ćeš uraditi drugi put’”.

Ipak, Majlinda nije zapustila školu. Završila je ekonomsku školu, a potom studije za finansije, banke i računovodstvo.

Godine 2014, tokom postdiplomskih studija, Majlinda je bila angažovana kao asistentkinja za džudo na Univerzitetu AAB u Prištini.

Kako prenosi portal balkans.aljazeera.net, ta privrženost sportu definiše stil njenog života.

“Ponekad nemam vremena ni za roditelje, ni za porodicu. Putujem toliko da sam obično ili u hotelu, ili na aerodromu, ili u dvoranama… Nemam mnogo vremena za izlaske, ali, na sreću, nisam tip koji brine mnogo o tome”.

“MAJLINDA MOŽE I HOĆE”

Kaže da je samopouzdanje veoma bitno i da nema velikih pobjeda bez njega.

“Ono što kažem sebi prije velikih borbi je: Majlinda može i hoće”.

Kelmendi priča kako nije imala dovoljno podrške od države do svoje prve medalje, ali da je imala veliku podršku svog trenera i porodice, koji su uložili sopstvena sredstva za pripreme i takmičenje.

Nakon njenog prvog uspjeha na međunarodnoj sceni Vlada Kosova povećala je interes za sport, a posebno za Majlindu, zlatnu kosovsku djevojku, koja je juče u Brazilu, zlatnim slovima ispisala svoje ime u analima olimpijskih sportova.