“Boli neizvjesnost koja traje pune 23 godine. Boli sumnja u pravosuđa koja su tek prošle godine krenula da sude optuženim za otmicu u Beogradu i Sarajevu, sa mnogo nepoznanica i odugovlačenja. Boli što jezero Perućac i dalje krije posmrtne ostatke, a grijeh prema zaboravljenim porodicama se uvećava”, kazao je Mirsad Rastoder u ime Foruma Bošnjaka Crne Gore

Otvaranjem spomenika otetim i ubijenim u Štrpcima u Bijelom Polju i polaganjem vijenaca na spomeniku civilnim žrtvama u Podgorici, obilježene su 23 godine od kada su pripadnici Vojske Republike Srpske, iz voza koji je saobraćao na relaciji Beograd – Bar, izveli i kasnije ubili najmanje 19 putnika, civila nesrpske nacionalnosti.

Jedinstvena poruka svih koji su govorili na skupovima u Bijelom Polju i Podgorici je da se jedino otkrivanjem imena organizatora i izvršioca tog zločina i njihovim kažnjavanjem mogu zaustaviti slični zločini u budućnosti. 

U ime porodice otetih u Štrpcima Ragip Lična je kazao da je 27. februar težak i koban dan za sve one koji su izgubili svoje najmilije, ali da postoji tračak nade zbog dobronamjernih ljudi koji su sve protekle godine davali podršku.

“Teško je i da Bog da da se nikom ne desi. I sve dok se ne privedu krivci pred lice pravde ne možemo zaboraviti nepravdu i zločin”, kazao je Ličina. 

U ime Opštine i stručne komisije za izbor umjetničkog rješenja spomenika, Abaz Dizdarević je kazao da spomenik neće odagnati tugu porodica zbog stradanja njihovih najbližih, ali da će sigurno dati nadu za budućnost i optimizam.

“Spomenici se podižu da obilježe slavne događaje, slavne ljude i pokrete koji su oplemenili epohu. Spomenik koji danas otkrivamo posvećen je tragičnom događaju. Istovremeno, on je i podsjetnik na to koliko je dragocjen život. Pamtite da se ne ponovi. Kao svojevrsni svjedok vremena i događaja u Štrpcima, ovo umjetničko djelo ima memorijalnu, ali i edukativnu funkciju. Isto onako kao što su imali ‘Dnevnik Ane Frank’ ili ‘Šindlerova lista’”, kazao je Dizdarević.

U VOZU NIJE BILO DOVOLJNO SRĐANA DA JUNAČKI BRANE ČOVJEČNOST

Mirsad Rastoder, u ime Foruma Bošnjaka Crne Gore, kazao je da boli što je samo jedan od saučesnika u zločinu osuđen, a ostali se “šetkaju kao da se ništa nije desilo”.

“Zato ni danas nije lako stajati na ovoj zemlji. Boli neizvjesnost koja traje pune 23 godine. Boli sumnja u pravosuđa koja su tek prošle godine krenula da sude optuženim za otmicu u Beogradu i Sarajevu, sa mnogo nepoznanica i odugovlačenja. Boli što jezero Perućac i dalje krije posmrtne ostatke, a grijeh prema zaboravljenim porodicama se uvećava. U vozu ‘Lovćen’ nije bilo dovoljno Srđana da junački brane čovječnost. Ćutali su čak i oni koji su službeno bili dužni da reaguju, pa je jedan od njih, tek na samrti, nedavno, tražio komšiju da se ispovijedi što mu nije spasio brata i svog školskog druga. Strah ga je bilo ranije da progovori”, kazao je Rastoder.

On je naveo da otmica u Štrpcima nije bila slučajnost, već dio strategije etničkog čišćenja koju jugoslovenski narodi početkom devedesetih nijesu prepoznali, a onda je bilo kasno – pa su to skupo platili i plaćaju.

“Zbog toga moramo, i danas i drugim povodima, podsjećati na etničko čišćenje Bukovice, deportaciju izbjeglica, logor Morinj, likvidaciju civila u Kaluđerskom lazu… Da mlađe generacije znaju da prepoznaju zlo u začetku i da braneći druge mogu odbraniti i sebe i svoj trajni mir u komšiluku, među prijateljima, među ljudima. U tom kontekstu, vjerujem da će Bjelopoljci od danas biti ponosniji na svoj grad. Bijelo Polje od danas ima ‘Sahat života’ – Opomenik, simbol humanosti i čovječnosti. Znak nezaborava i opomene da se zlo ne ponovi. Jedan grad u Srbiji poznat je po spomeniku đacima. Vjerujemo da će se sada i Bijelo Polje uzdizati po spomeniku putnicima”, kazao je Rastoder.

On je naveo da Forum Bošnjaka Crne Gore apeluje da se nadležni državni organi Crne Gore, ako ništa drugo, a ono razmjenom raspoložive dokumentacije uključe u rasvjetljavanje ovog, kao i svih drugih zločina počinjenih devedesetih nad građanima Crne Gore ili, u ime Crne Gore, nad građanima drugih država, odnosno ostalih bivših jugoslovenskih republika.

U SPOMENIK UGRAĐENI NOVČIĆI, SAT, KLJUČEVI…

Spomenik “Sat života” je visok 5,2 metra i urađen je u formi tradicionalnog bošnjačkog nišana, ali ima i formu stećka, obložen je granitom i mermerom. Autor umjetničkog rješenja Zlatko Glamočak je kazao da su u spomenik ugrađeni predmeti koji su svjedočili o posljednjim momentima žrtava: cipele, novčići, sat, konzerve koka-kole koju su popili, naočare, ključevi, a za žrtvu koja je iz Hrvatske stavio je privezak na kome je Madona.

“Sa jedne strane su imena žrtava, gdje ona kao lik u ogledalu preslikavaju njihovu sudbinu u reljef urađen iz tri dijela. Na donjem dijelu uvijek će biti po malo vode, što predstavlja jezero u kojem se nalaze ostaci, a završava se krovom”, kazao je Glamočak.

Predstavnici neformalne grupe građana Ibrahim Čikić i Aleksandar Srdanović kazali su da je nedopustivo da se to spomen obilježje podiže na otetoj zemiji Emin-age Idrizovića.

“Zato ovaj čin doživljavamo samo kao predizborni marketing crnogorskog režima, koji ima za cilj da se obmane prvenstveno što bošnjačka populacija, što svekolika crnogorska javnost i operu krvave ruke i prošlost”, smatra grupa građana.

Foto: Jadranka Ćetković i Željko Đukić