Prije nekih dvadesetak godina, prilikom jedne posjete ambulanti u kojoj se danas nalazi Služba hitne pomoći, u novom Domu zdravlja, zatekao sam dežurnog ljekara, sada pokojnog dr Rajka Krgovića, specijalistu medicine rada, ličnog i porodičnog prijatelja. Dok smo ćaskali o svakodnevnim temama, on je na trenutak zastao, polako se okrenuo zbog problema sa kičmom, zagledao se u mene i postavio mi pitanje koje i danas odzvanja hodnicima sjećanja i skrivenim odajama moje duše: “Znaš li ti da sam ja danas na ovom mjestu zahvaljujući tvome đedu Adem efendiji Softiću?” Bio sam zatečen i samo odrečno mahnuo glavom, da bi mi nakon toga on ispričao svoju priču…

Rođen je u siromašnoj porodici koju je njegov otac sa svojih deset prstiju jedva prehranjivao. U to vrijeme Adem A. Softić bio je imućni trgovac, ugledni kadija i beranski muftija koga su cijenili i poštovali u Beranama svi, bez izuzetka i bez obzira na status i naciju. Adem efendiji Softiću mnogo ljudi se obraćalo za pomoć, a on je imao jedan, možda neobičan ali vrlo efikasan način da se odazove i istinski pomogne. Izbjegavao je da pomaže sirotinju novcem. Dukate im je dijelio samo kad su mu se rađala djeca tako što bi na jedan tas vage stavio dijete, a na drugi u istoj težini dukate, koje bi nakon toga podijelio sirotinji na ravne časti. Kada bi za nekoga čuo, ili kad bi mu se neko požalio da ne može da izdržava porodicu, on bi mu pomagao tako što bi mu, umjesto novca i dukata koji se brzo i lako potroše, kupio i poklonio – kravu. Ko je u to vrijeme imao kravu nije morao da brine brige sirotinjske, a krava koju je poklonio ocu dr Rajka Krgovića održala je i sačuvala njegovu porodicu i izvela na put njegovu djecu…

Poslije te priče prisjetio sam se još nekih i počeo polako da sklapam kockice. Postalo mi je jasnije zašto me je stari trgovac Milivoje Barjaktarović, koji je radio u prehrambenoj prodavnici pored gradske apoteke, zvao “sinovac”. Kad god bih kao dijete tu ušao nešto da kupim on bi me častio čokoladicom i ispratio toplim pogledom, a ostalima u radnji objašnjavao kako je “ovo dijete njegovog pobratima…”

A onda je, kao iz proljećne, irave i nabujale vode Lima, iz sjećanja izronio starac sa crnogorskom kapom na glavi, koji je jedne subote, sredinom sedamdesetih, došao na konju pred moju kapiju i upitao me: “Znaš li, dijete, je li još živa baba Va’ida?” Kad sam mu rekao da jeste, sišao je polako s konja, uveo ga u baštu i vezao za jerebasmu, a kad sam mu odgovorio čiji sam, on me je blago pomilovao suvonjavom, koščatom rukom i toplim, umornim pogledom iz kojeg se negdje duboko nazirala teška staračka tuga. Zatim se nagnuo prema meni i tiho mi prošaputao u lice: “Sine, neka si mi živ i zdrav. Ti si mlad i mnogo toga ne znaš, a ja neke stvari ne mogu da zaboravim. Došao sam danas da vidim baba Va’idu dok je još živa. Kao što vidiš, ja sam već jednom nogom u grobu, ali dok god sam živ čuvaću i sjećanje na tvoga đeda Adem efendiju. Čuvaj ga i ti. Imaš i na koga”.

Nikad nijesam saznao ko je bio taj čovjek. Kad sam počeo da se interesujem stara majka Vahida već je bila na onom svijetu, a starinu sa crnogorskom kapom nikada više nijesam vidio. Mnogo kasnije otac mi je nešto ispričao, ali ja sam i tada samo zapamtio da je bio iz Petnjika i da je nekad radio na našoj njivi, a da je i njemu, kao i mnogima iz okolnih sela, njegov otac poklonio kravu.

Mnogo pravoslavnih porodica kojima je on na taj način pomogao pozivale su muftiju za kuma i bratimili se s njim. A sad su druga vremena. Mijenjaju se vremena, mijenjaju se i ljudi. Danas vjerovatno mnogi od njihovih potomaka i ne znaju za tu priču za koju sam, moram priznati, i ja prilično kasno saznao. Starijih ljudi iz Petnjika, Donjih Luga, Ržanice, Zagorja… koji su je znali, odavno više nema, a sa njihovim odlaskom polako je odlazila u zaborav i priča o starom muftiji i njegovim darovima koji život znače.

Bio sam mlad i, kako reče starina, mnogo toga tada nijesam znao. Djeda nijesam zapamtio. Umro je 20 godina prije mog rođenja, 28. februara 1939. Moga oca je dobio u sedamdeset prvoj godini, a otac mene u trideset i drugoj. Mene i moga rođenog djeda dijeli neobično velika vremenska razlika. Pune 103 godine. Ali, eto, što dublje zalazim u starost, sve mi je dublji osjećaj ponosa na čovjeka koga, nažalost, nikada nijesam upoznao, a čiji sam prvi unuk koji danas nosi njegovo ime, ime beranskog muftije Adema Softića…