Krajem februara 2007. godine na vrata kabineta dr Borislava Čolakovića, poznatog ginekologa u podgoričkoj bolnici, zakucala je crnpurasta, krepka sredovječna žena, jedna od onih kojima se ne zna da li su bliže pedesetoj ili šezdesetoj godini, ili su možda već zakoračile i u sedmu deceniju života. Došla da vidi kad bi se mogla obaviti jedna ultrazvučna kontrola trudnoće:
– Je li u pitanju snaha ili ćerka, možda unuka? – upitao doktor.

– Ne, u pitanju sam ja – gotovo sramežljivo kazala žena, a zbunjeni doktor u neverici odmah pristupio snimanju.

– Bravo! Ovo je jedna fina trudnoća, jedna vitalna muška beba! – uskliknuo zadovoljno doktor i u čast toga otvorio i bocu viskija…

Posljednjeg julskog dana te 2007. godine, tačno u 8 sati i 35 minuta, ekipa ljekara u porodilištu podgoričke bolnice, na čelu sa šefom odjeljenja doktorkom Snežanom Raspopović, na „carska vrata“ je na ovaj svijet dovela dječaka teškog dva kilograma i 600 grama i dugog 57 santimetara, a u svijet je otišla senzacionalna vijest da je Mileva – Mika Radulović iz prigradskog naselja Pažići kod Danilovgrada, nakon 36 godina braka, rodila sina, odnosno da se ognjište šezdesetdevetogodišnjeg Sretena – Ćela Radulovića ipak neće ugasiti:
– Ja sam od Stamatovića iz Donjeg Zagarča – kazuje Mileva – Mika Radulović, stamena i uporna žena, koja se nikad nije pomirila sa gorkom istinom da neće imati poroda. – Bilo nas šestoro djece, tri brata i tri sestre. Prerano ostali bez oca, ali majka ipak uspjela da nas odgoji i izvede na životni put.

OPŠIRNIJE NA PORTALU SLOBODNA RIJEČ