Bijelo Polje: Spomenik zločinu, nagrada i dalje u rukama zločinca

Kako označiti saznanje da će se bjelopoljski, tri metra visoki spomenik žrtvama iz stanice Štrpci, nalaziti samo nekoliko desetina metara udaljen od mjesta na kome je ratni zločinac Radovan Karadžić dobio najveće književno priznanje grada– nagradu “Risto Ratković”? I to upravo 1993. godine, kada se desio i zločin u Štrpcima!
Nagrada za zločin? Ili, zločin za nagradu? Svejedno!

Postoje postupci u životima država, gradova, ljudi…koji djeluju kao kajanje. Nekada iskreno, češće nedovoljno uvjerljivo, gotovo uvijek uz otpor onih kojima je ta emocija strana. No, čak i kada postoji kajanje iskazano djelom, vrijeme će jednom izbrisati dileme o (ne)iskrenosti gesta. Ostaće simbol jednog vremena.

Kada uskoro u Bijelom Polju osvane spomenik visok tri metra posvećen žrtvama iz voza u stanici Štrpci, biće to svjedočanstvo. Na skulpturi će biti uočljivi ostaci žrtava i njihove stvari – kosti, novčići, naočare, djelovi odjeće i obuće, čak i Miki Maus! Sve ono što je trebalo biti poklon – izvor sreće, na spomeniku će se naći u ostacima nesreće i reljefu zločina!

I zasigurno će biti onih koji će sa čuđenjem buljiti u taj visoki simbol zla. Biće im nejasno zašto se to idejno rješenje svjetski priznatog umjetnika Zlatka Glamočaka našlo baš tu, u srcu grada koji je znao da, možda i nehatom svojim, “pomiri” krajnosti. Da podari raznim Lukićima i ostalim paravojskama one najgore. Ali i da – uprkos svojoj nacionalnoj komplikovanosti, očuva mir.

,,SAT ŽIVOTA“

 “Svi memorijalni spomenici na svijetu su na neki način obilježje jedne kulture i prostora, pa čak i jezika” – zna da ustvrdi iz svoje pariške vizure Zlatko Glamočak, autor budućeg spomenika u Bijelom Polju. Njegovo djelo koje će se zvati ,,Sat života“, u čast jednom satu koji je otac nosio sinu, a koji i danas kuca, postaće sjećanje na Štrpce. Ali, ne samo na taj zločin. Jer, vrijeme zla koje je odvelo u smrt ljude iz voza kojima je u nenapisanoj optužnici glavni “dokaz” bilo nepoželjno ime, porodilo je bezbroj sličnih nepočinstava. 0 0 01 risto

 Glavni podgorički bulevar u tom se vremenu zvao Nemanjinim imenom. Okupatorskim. Etnički očišćena Foča, nakon Dejtona se samoprozvala Srbinje. To je bio lingvistički genocid.

 Ali, što činiti sa “bjelinom” Bijelog Polja? Kako označiti saznanje da će se bjelopoljski, tri metra visoki spomenik žrtvama iz stanice Štrpci, nalaziti samo nekoliko desetina metara udaljen od mjesta na kome je ratni zločinac Radovan Karadžić dobio najveće književno priznanje grada – nagradu “Risto Ratković”? I to upravo 1993. godine, kada se desio i zločin u Štrpcima!

Nagrada za zločin? Ili, zločin za nagradu? Svejedno!

U Crnoj Gori je već odavno znano da se zarad trenutnih, ličnih ili grupnih interesa mogu urušavati preostali moralni principi i ionako posrnuli vrijednosni sistem. Sve zarad lažnog konsenzusa i potrebe da se nekome dopadnu. Ranije Slobodanu Miloševiću i srpstvu. Danas Evropi, NATO-u, Bošnjacima…

 LUSTRACIJA PUŽEVIM HODOM

 Sa jedne strane spomenika biće ispisana imena žrtava, a sa druge će biti reljef. To će, kaže umjetnik, predstavljati jedan odraz, lik u ogledalu, dvojnost postojanje-nepostojanje, odnosno bjelinu i čistotu nevinih žrtava čija je jedina greška bila što su u tom trenutku bile tu.

 Umjetnika je na počecima stvaralaštva inspirisao Aušvic. Zatim Buhenvald, Jasenovac… A onda se vratio na događaje koji su se desili kod nas. Na naše Štrpce. Možda jednom i na Bukovicu, deportaciju, Kaluđerski laz, Morinj…

Postavljanje spomenika u Bijelom Polju možda će se karakterisati kao lustracija puževim hodom? Ili pak, tek puki incident? Kako god.

 Ipak, za moralni i vrijednosni preporod crnogorskog društva, to neće biti dovoljno. Još će mnogo mutne vode odnijeti Lim i Morača dok se ne dese naznake jednog takvog pregnuća.

Za početak, barem bi oni koji su nakon Karadžića dobili nagradu “Risto Ratković”, a zore se svojim crnogorstvom, dok budu gledali tri metra visoki spomen žrtvama Štrbaca, mogli da se odreknu svog priznanja. Makar dok ne bude oduzeto Radovanu. Zaboga, zar ih je potrebno podsjećati da bi to bio simboličan, a tako veliki gest!?

 Nebojša Redžić

Komentari

Daj prvi komentar na ovu priču

Ostavi odgovor

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Idi na VRH