Jedan zanimljiv događaj koji sam čuo a vezan je za porodicu Dizdarević, more nekom pomoć, a hesapim da nikom neće zijana učinit

Piše: Ervin Spahić

Vakat donese, te moja mahala posta sjedište haznadarskih kuća. Tamo đe je bila slastičarna i bojadžijska radnja nikle banke, taman ko da smo u Švajcarskoj. Što manje para u insana, to više banaka i to onih finansijskih a ne matičnih ćelija i tamo onih.

U mojoj mahali živjeli su čuveni trgovci, kojima su dućani bili na današnjoj glavnoj džadi i koji bi zarađeni novac držali po seharama, slamaricama, duvarima, trpali dukate u ćupove i po bašči zakopavali – za „zlu ne trebalo”, te more bit da su oni sebet tome. Galiba su i amanet ostavili, pri odlasku na onaj drugi dunjaluk.

Kad smo bili djeca slušali smo hićaje u kojima se dešavalo da po neko zaboravi đe je ćup zakopao pa bi preorao cipcijelu bašču a od ćupa ni traga ni glasa. Vele stari kako zlato hoće pod zemljom i da hoda, pa mu se zaturi trag. Maštali smo da ćemo imati igbal pa ćemo baš mi na njega natrntati. Ada, nije se motikom moglo udarit po zemlji a da nam na um ne padne ta misao. To što ga nismo našli, pravdali smo time da je vazda bilo hajduka i da je, morebit, kakav od njih, šunjajući se po tmuši oko tuđih kuća i po tuđim baščama, “pomogao” da to zlato dobije noge.

Među mnogim akovskim familijama koje su se prije II svjetskog rata bavile trgovinom bili su i Dizdarevići. Oni su imali svoje dućane u Akovu i u Skadru, a bavili su se prometom mješovite robe. Jedan od braće, Abaz, bavio se otkupom stoke koju bi tjerao za Solun, vaktile najveći trgovački centar i sabirna luka za trgovinu stokom. Mal su goniči tjerali pješke za Solun, boreći se sa ćudima planina i raznim neprijatnostima koje su ih snalazile. Helem, nijesu im mira davali vuci i hajduci.

Poslije II svjetskog rata uspostavlja se novoi društveni sistem (socijalizam), koji uz zulum i hajdučiju, ukida privatno i uvodi društveno vlasništvo. Zatvaraju se privatne radnje i dućani, osim nekih uslužnih, tako da i članovi porodice Dizdarević ostaju bez svog familijarnog zanimanja. Kao ugledni ljudi sa bogatim radnim iskustvom, zbog potreba novog zemana, dobijaju posao u društvenom sektoru. Šefko dobija posao u zadružnoj štedionici kao haznadar i u bankarstvu ostaje da radi do penzije. Bećir sa svojim ortacima otvara opančarsku zadrugu a kasnije prelazi da radi u TP „Bjelsica“ gdje radi kao trgovac, dok Hajro počinje da radi kao opštinski činovnik. Najstari brat Abaz dobija mjesto otkupljivača stoke u „Klanici“ i to na institiranje Grka, kako bi se nastavila prije rata otpočeta saradnja i izvoz mesa u Grčku.

Jedan zanimljiv događaj koji sam čuo a vezan je za porodicu Dizdarević, more nekom pomoć, a hesapim da nikom neće zijana učinit.

Šefko je radeći u banci stekao veliko povjerenje klijenata i kolega. Obavljajući svakodneve radne zadatke, imao je obavezu da pohabani novac pakuje u prtene vreće i da ih šalje u Narodnu banku Jugoslavije, kako bi se taj novac povukao iz opticaja. Procedura je nalagala da se slanje novca komisijski popiše i da se preda Pošti koja ga je prevozila do odredišta. Pošto su članovi komisije bile Šefkove kolege sa posla, on bi sve to sam obavio a članovi komisije formalno bi potpisivali zapisnik i time garantovali da se stanje novca u vreći slaže sa zapisnikom. I tako iz hefte u heftu – iz godine u godinu.

Međutim, pedesetih godina stiže depeša iz Beograda pravo policijskoj stanici u Bijelom Polju da u jednoj pošiljci stanje novca po zapisniku ne odgovara stanju novca u vreći; da je utvrđen manjak, te da postoji osnovana sumnja da je taj novac neko od radnika banke ukrao. Udba jedva dočeka da okonča ovaj posao i lopova smjesti u hapsanu. Privedoše Šefka na saslušanje. Zabadava se kleo na život svoje djece da je sve dobro prebrojao i da je sav novac bio propisno upakovan u vreću.

Članovi komisije dadoše izjavu da nijesu prisustvovali brojanju novaca i da su potpisali zapisnik jer su vjerovali Šefku. Tako sva sumnja pade na Šefka, te ga zadržaše u hapsani na dalja ispitivanja.

Kada se po akšamu njegov direktor Mile Joksimović vratio sa službenog puta iz Mojkovca upitao je svoju hanumu: „Šta ima novo u čaršiji?“.

„Šela su ti uhapsili“, odgovorila mu je snuždeno i skoro šapatom.

Iako umoran od puta, Mile se ni jednog dekika nije dvoumio, no se uputi pravo u miliciju, tražeći od odgovornih službenika da se Šefko pusti iz pritvora i pošalje kući kod svoje žene i djece, a da njega zatvore. Nastade pometnja i zbrka po stanici. Mile uporno tvrdi da je Šele pošten radnik i da on taj novac nije prisvojio, a ako je manjak onda je on kao direktor banke odgovoran za to. Dežurni službenici odmah obavijestiše načelnika Opštine i sekretara Partije, tražeći od njih instrukcije. Jer, Mila prvoborca i istaknitog društveno-političkog radnika nije bilo jednostavno uhapsiti. Ubrzo stiže naredba: „Pustite Šela“!

Mile je, iako su ga uvjeravali da će Šela pustiti čim se završi procedura, odbio da ode kući, nego je sačekao da Šele izađe iz pritvora, da bi ga zatim otpratio do kuće.

UDBA ko UDBA, nastavlja da prati Šela. Dolaze inspektori u banku svaki čas i traže dopunska obrazloženja. Obično bi to radili kad Mile Joksimović nije tu, jer bi on uvijek stao u Šelovu zaštitu. Branio bi im da vrše zastrašivanje i pritisak na Šela i insistirao da bilo kakav razgovor sa Šelom mogu obavljati samo u njegovom prisustvu.

Sama šuhba da je optužen za pronevjeru, Šefku je teško pala jer je znao da čaršija može i ugled porodice da poljulja, ako se brzo ne otkrije pravi krivac.

Prođe koja hefta (za Šefka beli dug ko vijek), kad eto ti u banku jednog od bjelopoljskih trgovaca da uplati dnevni pazar. Šefko prebrojava pare, sortira ih po apoenskoj vrijednosti i tom prilikom uočava da jedan dio novčanica ima sa strane kvačicu obilježenu ljubičastom olovkom. Šele odmah prepozna novčanice koje je on kao pohabani novac imao običaj da štrikira, mada mu to procedura nije nalagala. O tome obavijesti svog direktora Mila, a on inspektore UDBE. Odmah po saznanju o kojem se trgovcu radi zijaret mu učinješe pripadnici UDBE, tražeći od njega da ispriča ko je sve tog dana dolazio u dućan da trguje. Trgovac nabraja ko je sve trgovao kod njega u dućanu: te ovaj, te onaj… i tako nabrajajući pomene i jednog mušteriju, poštara. Čuvši riječ poštar inspektori poskakaše sa stolica:

„Đe radi taj poštar“?

Trgovac sav isprepadan drhtavim glasom jedva prozbori:

“Hesapim, u Pošti“.

Istražnim postupkom dobije se priznanje poštara da je on u Pošti iglama razvukao pleteno tkanje, izvukao novčanice iz vreće, vratio sve kako je i bilo i zatim te vreće poslao za Beograd. Tako umjesto Šefka bankara, po odluci suda u hapsanu ode poštar. Ako su mu još dozvolili da u hapsanu unese i igle, hesapim da po izlasku iz hapsane kad je u pitanju heklanje i vez nije mu bilo ravna.

Helem, UDBI je trebalo više od mjesec dana da riješi ovaj slučaj, uz ključnu pomoć glavnog osumnjičenog. Ja sam čuo i za jedan drugi slučaj đe je lopov pomogao oštećenom da riješi slučaj. A evo i kako: Nakom Mehu, dan prije nego je namjeravao da pršutu i suho meso unese u kuću, neko provali u sušnicu i drpi nimet i muku. Kad Meho viđe šta ga je snašlo, sazva ukućane te održaše hitnu sjednicu. Svako je imao pravo da kaže ko je insan za kog on hesapi da ih je ostavio bez zimnice. Kako nijesu mogli da se slože oko toga ko bi to mogao biti, Meho predloži da se o ovoj krađi nikome ne priča i da to ostane unutar kuće. Ne prođoše ni dvije hefte, zaustavi Meha njegov prvi komšija pa ga pita:

„Alaha ti Meho saznade li ti ko ti ukrade ono meso iz sušnice?“

„E, vala, pravo da ti kažem, saznadoh i to ovog dekika!“, odgovori Meho.

Na ovom dunjaluku ništa ne ostane sakriveno, samo je pitanje vakta kad će bejan na telal.

***

Što ti je kismet…Ja nijet učinjeh da pišem hićaju o Šelu Dizdareviću a hesapim da ispričah hićaju o Milu Joksimoviću. Pa i ove su hićaje ko i život, nikad ne znaš u kom će te pravcu otkotrljati. O Milu Joksimoviću divanih i kad sam hićaju o Ramu Sejdoviću Hasanbegoviću zakajitio. More bit da su dobra djela ovoga insana, pravi urnek kako da insan nastavi da živi i poslije preseljenja na ahiret. Beli je ovo ćaga da se insan rađa da bi živio i umire da bi se rodio. Zato i vele da je ovozemaljski život kratak – i da vam samo pruža šansu da vječnost ućarite. Halalosum!

***

Helem, Šele je imao ahbaba zahvaljujući kome se spasio robije, a zahvaljujući svojoj predostrožnosti da pohabani novac koji se povlači iz opticaja markira olovkom, uspio je da sačuva svoj i ugled svoje familije.

No takav igbal nije imao i naki Asim. Čeljade muhadžira iz Šahovića koji ostavi pitomu dolinu, te se nastani na brdu iznad akovske varoši.

Asim je volio da cugne malo više, pa ga poslije toga iblizi uzmu pod svoje. Tako jednom u mehani napio se Asim pa zapjevao:

„Plovi patka, plovi guska ova zemlja biće turska!“, pjesmu koju je kao dijete pjevao i kojom je sebi ulivao nadu da će doći vakat te će se vratiti na ognjište sa kojeg je otjeran.

Kako je u kafani bilo vazda onih koji su brinuli o tome ko šta priča i pjeva, otkuca neko Asima te on po kratkom postupku od sudije za prekršaje ućari dva mjeseca bajboka. Remetio javni red i mir, izazivao vjersku mržnju, rušio brastvo i jedinstvo itd. itd…

Po izlasku iz hapsane, Asim umjesto kući ode pravo u mehanu kako bi dao oduška džanu i obejanio da je pošteno odslužio kaznu. Sjede za jedan rasklimatani hastal i naruči čokanj rakije. Nije mogo iščekat da mu mehandžija čokanj spusti na hastal, već mu ga prosto ote iz ruke i iskapi ga. Dva službenika UDBE koji su po zadatku provodili vrijeme u mehani pozvaše konobara i naručiše da se Asimu ponese dupla rakija od njih. Asim se popridiže od hastala, duboko se nakloni i zahvali. Ne prođe puno vremena, još jedno piće poslaše Asimu. Asim ponovo ustade, pokloni se i zahvali. Poslije nekoliko dekika, ova dvojica udbaša počeše pjesmu:

„Plovi patka, plovi guska… “ Tu stadoše pa samćim nešto razgovoraju.

Asim ne reaguje, te mu oni poslaše još jedno piće. Započeše nanovo pjesmu:

„Plovi patka plovi guska…“ Opet kao jedan drugom nešto pričaju. Kad treći put počeše pjevat: „Plovi patka, plovi guska…“ a Asim ne kabuli, priupitaše ga:

– O Asime! Kako ide dalje ova pjesma? Asim malo protabiri, vidi nema mu medeta, pa odgovori:

„Dalje ide… Kad – tad! Akobogda! “

{jcomments on}