Kao pacijent kojem je respirator spasio život, smatram da je sramota da se u našoj bogatoj zemlji uopšte raspravlja o mogućnosti da neće biti dovoljno respiratora. Moramo osigurati da svako može doći do respiratora ako mu on treba, jer će samo tako imati šansu da preživi. Ja ne bih preživio bez respiratora

David Lat (Foto: Printscreen)

“Sredinom marta, tačnije 16. marta, primljen sam u bolnicu jer sam se zarazio koronavirusom. Imao sam više simptoma koji se inače vežu za grip – temperaturu, groznicu, bolove i umor. Najgore je, međutim, bilo što sam teže disao”, piše u kolumni za The Washington Post 44-godišnji Amerikanac David Lat, osnivač internet portala Above the Law (iznad zakona) i upravnik kopanije Lateral Link koja se bavi regrutovanjem stručnjaka za pravo.

“Stanje mi je bilo stabilno prvih nekoliko dana, ali svejedno sam primao dodatni kiseonik. Zdravlje mi se pogoršalo 20. marta i te večeri sam doznao da ću biti intubiran, odnosno stavljen na respirator. To me je prestrašilo. Nekoliko dana prije te spoznaje, nakon što sam primljen u bolnicu, moj otac, inače ljekar, me je upozorio: ‘Bolje ti je da te ne stave na respirator. Ljudi se nakon toga ne vraćaju'”.

Lat kaže da prije pandemije koronavirusa uopšte nije razmišljao o respiratorima. Smatrao ih je opskurnim medicinskim uređajima koji pomažu pacijentima da dišu.

“Respirator je fascinirao Sjedinjene Američke Države, a istovremeno je i kontroverzan”, kaže Lat. “Mnogi pacijenti koji obole od težeg oblika bolesti COVID-19 moraju se spojiti na respirator, inače neće preživjeti”, kaže Lat, prenosi “Jutarnji list”.

Dok su ga medicinske sestre pripremale za intubaciju, Lat je sebi govorio: “Moj čas još nije kucnuo”.

“Moj muž i ja imamo dvogodišnjeg sina. Želim biti prisutan kada maturira, kada diplomira. Ako se ikada bude vjenčavao ili imao djecu, želim biti tamo. Počeo sam da izgovaram u sebi molitvu’Zdravo Marijo’ i ponovio to više puta”, piše Lat.

NE SJEĆA SE INTUBACIJE

“Intubacije se ne sjećam najbolje. Moja anesteziološkinja imala je blagi karipski naglasak i autoritativan nastup koji je ulivao povjerenje. Činilo mi se da je u sobi bilo barem 10 ljudi, a vjerovatno ih je bilo svega pet. Čula su mi bila preopterećena pa nisam znao šta je istina. Ubrzo nakon što su mi dali anesteziju zaspao sam”.

Lat je idući šest dana proveo na sedativima, praktično u snu. Respirator je disao umjesto njega.

“Iz tog perioda se ne sjećam ničega. Kasnije sam saznao da neki pacijenti tokom boravka na respiratoru imaju noćne more i halucinacije. Tu sam, čini se, imao sreće”, dodao je.

“Moji ljekari su se uskoro našli u nedoumici – hoće li me skinuti s respiratora kako bi vidjeli mogu li sam disati ili će mi napraviti traheotomiju, što bi značilo da će mi zarezati vrat kako bi cijev za disanje stavili direktno u moj dušnik. Nakon što su napravili nekoliko testova, odlučili su da me skinu s respiratora. Ekstubacija je uspjela, a ja sam pomoću dodatnog kiseonika mogao samostalno disati”, piše Lat.

“Kao pacijent kojem je respirator spasio život, smatram da je sramota da se u našoj bogatoj zemlji uopšte raspravlja o mogućnosti da neće biti dovoljno respiratora. Moramo osigurati da svako može doći do respiratora ako mu on treba, jer će samo tako imati šansu da preživi. Ja ne bih preživio bez respiratora”.

ŽIVOT NIJE ISTI

Lat kaže da mu se život nakon te epizode u intenzivnoj njezi promijenio.

“Mnogi pacijenti koji prođu tretman na respiratoru razviju dugotrajne fizičke, mentalne i emotivne probleme – teže primaju i obrađuju informacije, ostanu bez posla, padnu u depresiju i razviju posttraumatski stresni poremećaj”, kaže Lat.

“Na primjer, moja pluća moraju ojačati jer sada ostanem bez vazduha čak i nakon manjeg napora. Prije sam trčao maratone, a sada se ne mogu popeti uz stepenice a da se ne zadišem. Ne mogu se prošetati po susjedstvu već me moj muž mora gurati u invalidskim kolicima. Kada se tuširam, ne mogu stajati sve vrijeme već moram povremeno sjesti na plastičnu stolicu koju sam stavio u kadu. Kako sam na respiratoru bio skoro sedam dana, moje glasnice su oštećene, a glas mi je hrapav. Moj logoped je optimističan i misli da šteta nije trajna. Vrijeme će pokazati”, nastavlja Lat.

“Ne žalim se. Jako sam zahvalan što sam živ. Za to se mogu zahvaliti respiratoru”.