Granatiranje je prestalo 6. decembra, poslijepodne, međutim – cijeli grad je gorio, prisjeća se Dubrovčanin Goran Žuvela najžećeg napada tadašnje JNA 1991. godine, tokom višemjesečne opsade drevnog grada pod zaštitom UNESCO-a.

Žuvela svjedoči i o ljudskosti koja je, kako tvrdi, spasla Dubrovnik.

“Sad da ne crnimo, ima toliko pozitivnih ljudi. Na primjer, 38 granata je nađeno neeksplodirano u gradu Dubrovniku, na njima nisu aktivirali fosfor. Dubrovnik bi inače izgorio. Neko je imao toliki obraz da je prevario svog zapovjednika, komandanta. One su došle u Dubrovnik i taj fosfor se nije zapalio. Da je još 38 granata u srce grada udarilo i fosfor, koji gori, Dubrovnik bi izgorio”.

Njegovo izvorno svjedočenje o razaranju i opsadi Dubrovnika objavljeno je u antiratnoj knjizi “Sjećanja na rat – opsada Dubrovnika 1991-1992”, u koju su umetnuti i sirovi izvodi svjedočanstava 13 učesnika rata, dok su se prisjećali jedne od najsramnijih epizoda crnogorske istorije.

Akcija za ljudska prava objavila je antiratnu knjigu s ciljem da se spriječi ponavljanje tragičnih istorijskih grešaka. U knjizi su zabilježena sjećanja trinaestorice učesnika rata iz Crne Gore: Veseljka Koprivice, Marjana Šantića, Zorana Kapisode, Predraga Nikolića, Radomira Goranovića, Aca Pejovića, Borka Blaževića, Rada Kosovića, Radovana Zlajića, Buda Minića, Čeda Vračara, Miša Draškovića i Petra Vučeljića i petoro njih iz Dubrovnika i Konavala: Luke Braila, Zlatka Bagoje, Gorana Žuvele, Pava Urbana i Mirjane Urban.

U knjizi su objavljeni i izvodi iz ratnog dnevnika i fotografije granatiranja, koje je snimio mladi umjetnik 22-godišnji Dubrovčanin Pavo Urban, koji je poginuo baš tog 6. decembra 1991. godine, tokom besomučnog, višesatnog granatiranja Starog grada, čije razaranje nije zaustavilo ni to što je od 1979. bio zaštićen kao svjetska kulturna baština UNESCO-a.

Naslovnica knjige (Foto: HRA)

“Buići, Makoše, Postranje, 10. 10. 1991. godine. Prvi put nakon deset dana, ratnih dana, osjećam da mi se vratila sposobnost da napišem riječ. Ne želja, ona je sve vrijeme postojala i gušila me potiskujući riječ koja mi je zapinjala u grlu. Samo je sposobnost nedostajala, sposobnost misli da prevali teški put od duše preko mozga i ruke do papira. S najtežom političko-ratnom krizom koja je prošla prolazi i moja nesposobnost. Misli i emocije su se usuglasile, ruka proradila – ovo je ratni dnevnik. Izvještava Pavo Urban”, piše mladi fotograf.

“Do prije mjesec dana bio sam tako normalan. Do prije dva mjeseca bio sam skroz normalan. I nešto najnormalnije bilo mi je ležanje s Marom u entrati. Ispod velikog baroknog ogledala”, napisao je Urban u ratnom dnevniku.

Mladić je u prvim mjesecima kao branitelj grada bio na osmatračnici, a potom se vratio u Stari grad, gdje je foto-aparatom zabilježio fotografije razaranja Dubrovnika, Straduna, baš u danu kada je i stradao od granate.

“Sa Pavom Urbanom sam ja u Talira pio kave. Ta granata što ga je ubila, ta je granata ruvinala i mene. Ja znam točno i ko ga je vodio u bolnicu. Vodio ga je pokojni Zlatko Čeljan sa bijelim ‘stojadinom’. Znam sve napamet, bio sam tu. Samo na današnji dan, 6. 12. 1991. godine 684 direktna pogotka bila su na Stari grad, u zidine. U zidine i unutra”, prisjestio se u knjizi Žuvela.

TUĐI RAT

U knjizi su objavljena i svjedočenja rezervista i mladih vojnika iz Crne Gore, koji su na ratište u jesen 1991. godine odvedeni sa služenja vojnog roka, iz vojne službe, ili su podlegli propagandi da se u Dubrovniku brani Jugoslavija.

Rezervista iz Mojkovca Borko Blažević bio je tokom opsade vozač kamiona, a tokom svjedočenja prisjetio se da nakon prelaska granice nije bilo hrvatske vojske.

“Oni nijesu sigurno gađali, nijesu imali čime. Makar taj dio. To je kod nas bila teritorijalna odbrana, to što su oni imali oružja zaduženo. Ovo drugo ništa nijesu imali, jer su odmah došli tamo neki mještani, prijavili to oružje i predali vojsci, tj. nama – neke automatske puške i nešto. To je bila ta njihova teritorijalna odbrana. Samo su bili mještani, oni koji su bili malo moćniji – oni su pobjegli, a ovi stari su ostali svi”, prisjetio se Blažević.

Ranjen je u Kuparima 22. oktobra 1991. godine.

“Promašili smo put, otišli pravo. Ja sam bio treći kamion po redu. Na ulazu u Kupare, pogodili su kamion. I granata, i meci i pucali su. Četvorica poginula. Zasjeda je bila. Punih 60 sati bio sam odsječen, ranjen, nepokretan u žbunju, bez hrane i vode, imao sam samo cigare. Prvo sam molio Boga da me Hrvati ne nađu, a onda sam molio da me nađu, samo da me ne boli. Onda mi je bilo svejedno, a kada sam ostao bez cigara, želio sam samo da umrem. Našli su me Srđa i Ljubo pokojni. Mlađi su bili od nas. Od tog eksplodiranog kamiona samo je šasija ostala”, svjedočio je Blažević.

Novinar Veseljko Koprivica u knjizi je govorio o ratnohuškačkoj kampanji tadašnjih medija, pojašnjavajući da su dani u avgustu 1991. godine u Crnoj Gori protekli u znaku mobilizacije rezervista.

“Među onima koji su obukli uniforme JNA mnogi su se pitali, koju oni zemlju treba da brane i protiv koga da se bore. Bivši crnogorski predsjednik Momir Bulatović je pozivao u svenarodni rat protiv ‘pomamljenog ustaštva’. Premijer Milo Đukanović govorio je da je zbog šahovnice zamrzio šah i da ćemo se za sva vremena razgraničiti sa Hrvatskom. Svetozar Marović, tada visoki funkcioner Demokratske partije socijalista, govorio je: ‘Ovo je rat za mir””, pojasnio je Koprivica.

Naglasio je da je i tada mirotvorcima i analitičarima, prije nego što je Dubrovnik napadnut, bilo jasno da je riječ o projektu Velike Srbije i razaranju Jugoslavije.

On je naglasio da je i pored toga u Crnoj Gori bio jak i antiratni pokret, te da je najaktivniji bio Liberalni savez, koji je 1. februara 1992. godine organizovao protestni miting na Cetinju, kada se iz hiljada grla orilo: “Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Koprivica je, i pored svog antiratnog stava, pokušavao da izbjegne odlazak na ratište, ali je nakon poziva i tri dolaska vojne policije da ga hapsi, kako je pojasnio, da bih sačuvao porodicu – ipak otišao u rezervu.

“Strpali su nas jedno veče u autobuse i rekli da idemo do granice prema Bileći, a osvanuli smo u Dubravki! Mnogi smo htjeli da se vratimo kućama”, prisjetio je on.

Novinar je, kako piše u knjizi, bio očevidac pada helikoptera u Konavlima, kada je poginuo kontradmiral Krsto Đurović, koji je bio protiv rata i opsade Dubrovnika.

“Kontraadmiral Krsto Đurović bio je komandant garnizona u Kumboru i protivio se agresiji na Dubrovnik. Zvanična verzija tog tragičnog događaja, koju je objavio tadašnji Savezni sekretarijat za narodnu odbranu, glasila je da je letjelicu oborila neprijateljska hrvatska strana. Bilo nas je najmanje stotinu, odmarali smo na jednom brdašcetu, kada se pojavio helikopter. Mislili smo da je hrvatski. Pao je pored jednog velikog vinograda. Jedan rezervista iz Podgorice potrčao je da vidi šta se to desilo, ali greškom su ga ubili rezervisti iz našeg voda misleći da je hrvatski vojnik”, dio je iz svjedočanstva novinara Koprivice.

ŽICOM VEZANI OD SVOJIH ZBOG PETOKRAKE

U knjizi je objavljeno i svjedočenje rezerviste, liberala sa Cetinja, Zorana Kapisode, koji je u uniformi JNA bio u mjestu Čepikuće, Slano…

Prisjetio se Kapisoda rasula, paravojnih jedinica…

“Odjednom su se pojavili neki maskirani vojnici i tenkovi i onda su nas osmoricu vezali jer nijesmo izgledali kao oni. Nijesmo imali bradu, kosu, nosili smo petokrake, oni su svi bili sa drugim obilježjima. Ko ste, pitaju. Zalud smo mi pričali ko smo, što smo… Svezali su me nekakvom žicom. Vojska, ali vojska sa bradom, koja ima svoju komandu, mislim da su Nikšićani, šavnička, nikšićka, plužinska grupa, što je poslije stradala. Mi smo išli ispred tenkova, doveli nas tamo, vezane, i kad su vidjeli ovi, komandant ove brigade naše… Što je ovo, ljudi, kaže, ovo su ljudi naši, pogledaj kako izgledaju. Odvežite te ljude. Dobro što nas nijesu udarili. Mi smo za njih bili sumnjivi”, ispričao je Kapisoda.

Haški tribunal je zbog zločina izvršenih prilikom granatiranja Dubrovnika osudio generala-pukovnika JNA Pavla Strugara na sedam i po, a admirala Miodraga Jokića na sedam godina zatvora, koji je priznao krivicu i osuđen je po komandnoj odgovornosti.

Osim granatiranja Dubrovnika 6. decembra 1991. godine, Tužilaštvo u Hagu nije istraživalo druge zločine izvršene od strane pripadnika JNA tokom šest mjeseci osvajanja šireg dubrovačkog područja.

HRA u publikaciji objavljuje da je u tom periodu 116 civila stradalo, poginulo je 194 hrvatskih boraca i 165 pripadnika JNA iz Crne Gore, 443 osobe su zatočene u logorima Morinj i Bileća u nečovječnim uslovima, prognano je 33.000 ljudi, uništen 2.071 stambeni objekat i sistematski su opljačkana privatna i javna dobra.

Grad Dubrovnik je 138 dana bio bez struje i vode, u pomorskoj i vazdušnoj blokadi.

Crna Gora do sada je procesuirala i kaznila četvoricu koji su učestvovali u zlostavljanju zarobljenika u logoru Morinj, a predmet oko tog logora je Specijalno državno tužilaštvo ponovo otvorilo u februaru 2025. godine, čime je otvorena mogućnost da se ispita komandna odgovornost.

SDT je krajem juna 2024. otvorilo istragu i protiv bivšeg glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića zbog postojanja sumnje da je izvršio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, tokom sukoba na području Cavtata, Opštine Konavle u Hrvatskoj tokom rata 1991- 1992. Sumnjiči se da je nečovječno postupao prema pojedinim civilima hrvatske nacionalnosti, tako što ih je napadao, mučio, tjelesno povrijeđivao, te vrijeđao ljudsko dostojanstvo…

OREZAO LOZU DOMAĆINU U ČEPIKUĆAMA

Cetinjanin Zoran Kapisoda se uz slike ratnih užasa, prizora razaranja, spavanja u mrtvačkom suvom sanduku, prisjetio i dobročinstva vojnika JNA iz Riječke nahije, koji je domaćinu u Čepikućama u januaru 1992. orezao lozu.

“Čovjeka, neću mu ime pominjati jer je pokojni, ali njegov gest je vrijedan pažnje. Ja bih mu dao funkciju na Cetinju ili molio nekoga da mu daju ulicu na Čepikućama. Stariji je bio nego ja sad, možda oko 60 godina. Sinovi su mu bili na drugoj strani, u istoj jedinici, ali malo dalje od nas… Osim toga, što se sa nama svađao i čuda činio, on je jedno jutro, u januaru mjesecu… uzeo i orezao 3.000 loza. On je tu iz Riječke nahije i znao je sve to. Kaže jedan od ovih: ‘Zaslužio si metak’. A on veli, činio sam što mi je drago”.

Izvor: “Vijesti”

Foto: YouTube/Printscreen