Životna priča Paška Pola Nicaja (I-dio)

Kad je avion iz Beča poletio ka Njujorku, Paško je gledao kroz prozor i osjećao da iza sebe ostavlja glad, strah i beskrajne noći provedene na željezničkoj stanici. Slijetanje na aerodrom Džon F. Kenedi (JFK) pamti do najsitnijih detalja, ali najviše onaj trenutak kada su mu u pasoš udarili pečat.
„Tada sam znao – stigao sam. Moj san je postao stvarnost“, kaže Nicaj.

Ubrzo nakon dolaska, dogodio se slučajni susret koji će odrediti njegovu budućnost.
„Sreo sam jednog Njemca u Central parku i odmah mu prišao. U Austriji sam već naučio njemački, pa sam mu objasnio ko sam i pitao da li zna gdje mogu naći bilo kakav posao. Rekao je da radi u hotelu Plaza i predložio da pođem s njim i pokušam i ja da dobijem posao.“

U Plazi je popunio prijavu i napisao da je spreman da radi bilo koji posao koji mu obezbjeđuje hranu i smještaj.
„Nisam tada ni tražio novac – samo da imam gdje da jedem i spavam. Rekli su mi da ću biti plaćen i da ću imati obroke. A ja sam ih naivno pitao gdje ću da živim. Tražio sam sobu, obećavajući da ću raditi sve poslove i biti dostupan 24 sata. Nisam znao da u Americi nije običaj da zaposlenima daju sobu u hotelu, kao što je to bilo u Austriji“, prisjeća se Nicaj.

Njegova iskrenost i mladalačka naivnost dirnule su ljude u Plazi. Sažalili su se i pomogli mu da dobije jednokrevetnu sobu u hotelu.
„Kada sam stigao u Ameriku, govorio sam albanski, srpsko-hrvatski, njemački, španski i italijanski, ali ne i engleski. Učio sam ga brzo, imam talenat za jezike, a Njujork je grad imigranata, tako da niko ne gleda odakle si, već koliko se trudiš“, kaže Paško.

SUZE NAKON PRVOG DANA NA POSLU

Nakon što se smjestio u hotelu i počeo da radi kao perač suđa i pomoćnik konobara, Paško je već prvog dana zaplakao.

„Kada sam vidio koliko se hrane svakog dana baca, pomislio sam na moj život u Crnoj Gori i na borbu za svaku trohu hljeba. Sjetio sam se naših dana gladovanja – suze su mi same potekle. Taj trenutak nikada neću zaboraviti“, kaže Paško.

BRAT ME NIJE PREPOZNAO

Još dok je živio u Austriji znao je da su mu braća krenula ka Italiji – prvoj stanici na putu ka Americi. Znao je i da mu je stariji brat godinu ranije stigao u Njujork, ali nije imao ni adresu, ni broj telefona.

„Trebalo mi je gotovo godinu dana da ga pronađem. Tada su bila druga vremena – naših ljudi je bilo malo i nijesmo bili povezani. Neznanje jezika mnogima je bila prepreka. Na kraju sam ga pronašao preko albanske crkve. Nije me odmah prepoznao… Kad smo se zagrlili, obojica smo zaplakali.“

Brat mu je tada postao oslonac, savjetnik i podrška.

„Savjetovao me kao otac. Radio je sve poslove – čistio, bio obezbjeđenje, radio danju i noću. A ja sam odahnuo kad sam shvatio da više nijesam sam“, prisjeća se Paško Nicaj.

USPINJANJE U “PLAZI” I LJUBAV NA PRVI POGLED

Paško je radio koliko god je mogao. Uvijek je bio dostupan menadžmentu za svaki posao, spreman da pomogne i nauči više. Zbog marljivosti, skromnosti i osmijeha koji ga nikada nije napuštao, kolege su ga brzo zavoljele.

„Počeo sam kao perač sudova i pomoćni konobar. Poslije samo četiri mjeseca postao sam konobar. Do tada sam već mogao da razgovaram s gostima o jelovniku i preporučujem vina. Jezici su mi davali prednost – govorio sam više njih i mogao sam da komuniciram s gostima iz cijelog svijeta koji nijesu govorili engleski“, prisjeća se Nicaj.

Godine 1972, dok je sa prijateljima izašao u irski bar, život mu je priredio iznenađenje. Upoznaje Filomenu Megroari – i to, kako kaže, „ljubav na prvi pogled“.

„Bila je kozmetičarka i, kao i ja, tek je stigla u Ameriku. Odrasla je u velikoj irskoj porodici – deset sestara i jedan brat. Počeli smo da se viđamo, iako je meni to bilo teško zbog radnog vremena. Pored Plaze, radio sam i u jednom restoranu na Long Ajlendu, a noću kao vratar u jednoj stambenoj zgradi. Bio sam toliko iscrpljen da bih ponekad zaspao na poslu; srećom, stanari su me voljeli i nisu zamjerali – tiho bi prošli da me ne probude“, priča kroz osmijeh.

U Plazi mu je mentor jednom u šali rekao da bi trebalo da se oženi djevojkom koja govori samo engleski – da bi ga što prije naučio.

„Nasmijao sam se, a nekoliko mjeseci kasnije to se i desilo. Vjenčao sam se sa Filomenom u crkvi u Kvinsu 1974. godine, uz prisustvo porodice i prijatelja. Moja braća Toni i Đerđ su bili prisutni. Toni mi je bio kum, a Filomenina sestra Margaret – kuma“, sjeća se Nicaj, koji je prvu ćerku Taru dobio 1979. godine, a Kristinu četiri godine kasnije.

TAKSI GA UMALO KOŠTAO ŽIVOTA

Paško je 1977. godine kupio taksi medaljon i kao dodatni posao počeo da vozi taksi.

„U Plazi sam se sprijateljio sa stalnim gostom, koji je bio  posrednik za taksije i direktorom kreditne unije. Predložio mi je da kupim medaljon i dodatno se bavim taksiranjem. Poslušao sam ga, kao i moja braća koja su takođe kupila medaljone“, prisjeća se Nicaj.

Vožnja taksija, međutim, donijela mu je i jedno od najtežih iskustava.
„Jedne noći, dok sam sipao gorivo, u muškom toaletu sačekala su me trojica mladića. Opljačkali su me i izboli nožem u nogu i leđa. Srećom, brzo sam se oporavio. Poslije toga sam uvijek nosio ‘zaštitu’.“

Bile su to godine kada je kriminal u Njujorku bio u porastu, a taksisti česta meta napada.

„Nisam imao namjeru ponovo da se nađem u takvoj situaciji“, kaže Paško, koji je i iz tog iskušenja izašao – jači i oprezniji.

ŠKOLA UGOSTITELJSTVA NA UNIVERZITETU NJUJORKA

Zbog izuzetne požrtvovanosti, marljivosti i lojalnosti, menadžment hotela Plaza 1977. godine pružio je Pašku Nicaju priliku koju nikada neće zaboraviti — da pohađa školu ugostiteljstva na Univerzitetu u Njujorku (NYU).
„Plaza me je poslala i platila kompletnu školarinu. Za razliku od mene, većina studenata bila je iz bogatih porodica. Učio sam predano i davao sve od sebe da položim ispite i opravdam povjerenje koje su mi ukazali“, prisjeća se Nicaj.

Njegov trud i posvećenost brzo su se isplatili.

„Nakon završetka škole i mog stalnog napredovanja, jedan od direktora mi je rekao: ‘Ti si za nas bio dobra investicija. Svojim radom si nam višestruko vratio uloženo.’ Te riječi su mi ostale urezane za cijeli život.“

Koliko je bio dobra Plazina investicija, Paško je pokazivao svakoga dana. Hotelskim uslugama bili su zadovoljni američki i svjetski lideri, državnici i kraljevi — među njima i marokanski monarh, s kojim se Paško kasnije i sprijateljio.

„Specijalizovao sam se za svadbe i svečane bankete. Kada bi kod nas te svjetski poznate ličnosti odsjedale ili priređivale razna veselja, ja bih se prethodno raspitao o njihovim običajima, tako da sam znao sve, na primjer, o kralju iz Maroka prije nego što je i došao u hotel. Posluživati predsjednike, kraljeve i kraljice zahtijevalo je poznavanje protokola — a ja sam, vremenom, postao i svojevrsni poliglota, što mi je mnogo olakšavalo posao.“

POZNANSTVO SA TRAMPOM

Čest gost u hotelu bio je i Donald Tramp, koji je tokom osamdesetih godina prošlog vijeka već bio poznat kao nekretninski mogul i jedna od najpopularnijih ličnosti u Njujorku. Volio je da doručkuje za jednim od stolova u “The Oak Room-u”, koji je Paško uvijek ostavljao samo za njega.
„Znao sam da on hoće da sve bude perfektno, i da mu uvijek mora biti rezervisan najbolji sto — onaj u ćošku, odakle se pruža pogled na park i Petu aveniju. Svako jutro sam čekao za njegov sto, i vremenom smo postali prijatelji“, kaže Nicaj.

Tramp je Plazu kupio 1988. godine, u trenutku kada je njen nekadašnji sjaj već blijedio. Cijena je bila 407,5 miliona dolara. On i Ivana, njegova tadašnja supruga, su Plazi udahnuli novi život.
„Tramp se ponašao kao da je riječ o njegovoj kući, a ne o poslu. Nije štedio — ulagao je i srce i novac. Kada je renoviranje završeno, hotel je izgledao kao iz bajke: novi prozori, pozlaćene ivice, svjetlost koja se presijavala po mramornim hodnicima. Tramp je obilazio sale s osmijehom čovjeka koji gleda svoje djelo. Bio je ponosan, i to se vidjelo u svakom pogledu.“

The Plaza – New York
MEMO

Datum: 11. avgust 1988.
Predmet: Unapređenja

Za: Sve zaposlene
Od: Ivana M. Trump

Sa zadovoljstvom objavljujemo sljedeća unapređenja, koja stupaju na snagu odmah:

• David Zeuske – od menadžera recepcije unaprijeđen u višeg pomoćnika menadžera

• Dene Motoike – od menadžera gostinskih usluga unaprijeđen u menadžera recepcije

• Paul Nicaj – od pomoćnika šefa banketa unaprijeđen u šefa banketa

Molimo vas da se pridružite gospodinu Vilhelmu, gospodinu Hintonu i meni u željama za veliki uspjeh Davidu, Deneu i Paulu dok preuzimaju svoje nove dužnosti.

Nakon što su Trampovi preuzeli hotel, Paško je bio uvjeren da će dovesti svoj tim i da za njega više neće biti mjesta. Pismo potpredsjednika hotela, Ričarda R. Vilhelma, donekle ga je ohrabrilo da bi mogao ostati, ali je i dalje postojao strah da bi ga smjena kadra ipak mogla koštati posla.

The Plaza
1. septembar 1988.

Gospodin Paul Nicaj
Glavni konobar banket službe
Hotel Plaza

Dragi Paule,

Želio bih da iskoristim ovu priliku, u ime gospodina i gospođe Tramp i u svoje ime, da vam se zahvalim na ogromnim naporima koje ste uložili u rad banket odjeljenja tokom veoma teškog perioda.

Veoma cijenimo vrijeme i pažnju koju ste posvetili odjeljenju i zadovoljstvo nam je i čast što ste dio našeg tima.

S poštovanjem,
Ričard R. Vilhelm, potpredsjednik

Zato se, za svaki slučaj, raspitivao za druge mogućnosti, ukoliko se desi nešto nepredviđeno i Trampovi dovedu svoje ljude.

„Već sam imao ponudu iz Waldorf Astorije. Kada sam Ivani to rekao, samo me pogledala i kazala: ‘Ne dolazi u obzir.’ Nije htjela ni da čuje za moj odlazak.”

Da to nije bila samo ljubaznost, brzo se pokazalo. Samo nekoliko dana kasnije Paško je dobio pismo lično potpisano od Ivane Trump, u kojem mu poručuje:

„Zadovoljstvo nam je što ste član porodice hotela Plaza i radujemo se vašem nastavku rada u našem čuvenom hotelu. Izabrali smo vas da budete dio tima Plaze i drago nam je što zajedno gradimo hotelsku kuću svjetske klase. Iskreno se nadamo da ćete svoje članstvo u našem timu smatrati obogaćujućim i nagrađujućim iskustvom.”

To pismo, sa zaglavljem „The Plaza“ i potpisom Ivana M. Trump, Paško i danas čuva.

„Umjesto da me puste da odem, Ivana i Donald su mi ukazali ogromno povjerenje — dali su mi unapređenje i povjerili da vodim bankete i restorane Plaze. To je bio trenutak kada sam shvatio koliko cijene moj rad. Nova pozicija donijela mi je veliku odgovornost, ali i odličnu zaradu.”

Kako je Paško Nicaj nakon 43 godine uspio da vrati otetu sestru Katrinu: Majka je obgrlila kćerku i zaplakala – “Dijete moje…“ (III-dio)

Sead Hodžić

UPOZORENJE: Zabranjeno je preuzimanje i korišćenje tekstova i fotografija bez prethodne pismene saglasnosti redakcije Portala Revije Fokus. Svaka povreda naših autorskih prava biće sankcionisana u skladu sa zakonom.

NASTAVAK