“Za dom”, gromko je povikala grupa navijača na južnoj tribini Gradskog stadiona u Podgorici.

“Spremni”, zdušno su sami sebi odgovorili hrvatski ultrasi.

Hrvatska je upravo igrala kvalifikacionu utakmicu s Crnom Gorom, a dio Hrvata koji su doputovali da bodre hrvatsku nacionalnu vrstu odlučio je da učini ono što i u domovini redovno čini.

“Za dom spremni” bilo je popraćeno uzvicima “Ubij Srbina” i intoniranjem Jelačićeve koračnice “Boj se bije, bije”, preinačene tako da se, umjesto hrvatskog, prigodno pjeva o ustaškom barjaku.

Uslijedilo je nešto što niko nije očekivao.

“Ustaše, četnici, zajedno ste bježali”, uzvratili su Crnogorci sa zapadne tribine. Isti oni koji su intoniranje “Lijepe naše” na početku utakmice u Podgorici dočekali aplauzom. A na zagrebačkom Maksimiru u septembru razviliizvjesili su transparent “Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”, kao ponizni znak izvinjenja što su politika i vojnici njihove zemlje 1991. učestvovali u opsadi Dubrovnika.

Rijetko je ko zajapurenim Hrvatima ikad održao takvu lekciju iz istorije. Rasturio mit o dvostrukim konotacijama precizno kao što je Nikola Vlašić “rasparao” mrežu iza gola Igora Nikića. I pritom ih podsjetio na surove činjenice – da nikada u istoriji ustaše nisu ratovali protiv četnika, uz izuzetak bitke na Lijevča polju koja se odigrala na samom kraju Drugog svjetskog rata. O kojoj istoriografija i danas razglaba je li to uopšte bila bitka ili tek oružani okršaj sa zapravo malim brojem poginulih koji je prvo četnička, a onda i ustaška mitomanija naduvala do nerealnih razmjera.

Sve prije i poslije toga bilo je više ili manje čvrsto savezništvo u kojemu su se ustaše i četnici pod njemačkom komandom zapravo borili na istoj strani. Nezavisna Država Hrvatska, u čije ime danas tako ponosno kliču, isplaćivala je penzije porodicama četnika poginulim u okršajima protiv partizana, a ranjeni pripadnici srpske otadžbinske vojske liječili su se u bolnicama NDH. Zajedno su u operaciji Weiss 1943. stupali protiv dalmatinskih Hrvata na Neretvi. A načelnik Ante Pavelić, istorijska veličina hrvatskih radikala, dvije godine kasnije posebnom je naredbom zajamčio popu Momčilu Đujiću i ostacima četničkih jedinica nesmetan prolazak preko teritorija NDH.

Pa se na Bleiburgu Brozovim partizanima nisu predale samo jedinice Nezavisne Države Hrvatske, domobrani i ustaše, slovenska Bela garda i ruska kozačka konjica, nego i Pavelićevi ratni saveznici – četnici.

Na to su Crnogorci u ponedjeljak podsjetili hrvatske navijače u Podgorici. Onaj njihov dio koji u pozdravu “Za dom spremni” i pokliku “Ubij Srbina” ne vidi ništa sporno. I koji ga danas pravdaju kao reakciju na gađanje kamenjem navijačkog autobusa od strane – prema neslužbenim i za sada nepotvrđenim informacijama – navijača beogradske Crvene zvezde. Kao da im je za ZDS ikada trebao direktan povod.

Pa su, u izostanku boljeg argumenta, zauzvrat ojačali da za zlo koje su napravili na obroncima Dubrovnika, koliko god se kajali, oprosta od njih neće dobiti.

Istorijska je šteta što takvu lekciju vatrenim poštovaocima NDH nema ko da održi u Hrvatskoj. Premijer Andrej Plenković balansira na talasu koji je ovog ljeta na Hipodromu pokrenuo Marko Perković Thompson, nastojeći da on ne bude onaj kojeg će taj talas odnijeti. Znakovito, kada je o ovoj temi riječ, neobično je tih predsjednik Republike Zoran Milanović, bivši premijer, donedavno i predsjednički kandidat nominalno lijeve stranke. On bi trebao da ima jasan i nedvosmislen stav o kontroverznom pozdravu. Ali, sva njegova principijelnost, odlučnost i politička vrijednost – a Milanović voli sebe da gleda kao jedinog stvarnog državnika u Hrvatskoj, pa i šire – u sudaru s maršom ekstremne desnice sveli su se na kukavičku tezu da je “Za dom spremni” zapravo najbolje – ignorisati.

Što gotovo pa sigurno neće učiniti evropska fudbalska federacija. Hrvatsku reprezentaciju zbog spornih povika čeka kazna, sad treba vidjeti hoće li ona ostati samo novčana ili će dovesti do odluke o igranju pred praznim tribinama.

Kad sami nemamo volje ni snage da se obračunamo se s vlastitim demonima, uvijek se nađe neko drugi ko će to učiniti. Pa makar to bili i oni od kojih to najmanje očekujemo, kao što su to ovaj put učinili Crnogorci.

Izvor: Marina Karlović Salović (Slobodna Dalmacija)

Foto: Screenshot/Instagram – Balkanski navijači