Dok je, kao zvanica i prijatelj predsjednika SAD Donalda Trampa, na božićnom slavlju 2020. godine sa suprugom Filomenom sjedio uz jedan od kamina u Bijeloj kući, Paško Pol Nicaj mislima je već bio daleko — u rodnom selu Hoti, kraj Tuzi u Crnoj Gori.

Pred očima su mu se nizale slike djetinjstva: siromaštva, sela bez struje, bez vode i bez puta; kuće skromne, sa svega dvije prostorije — u jednoj tijesno složeni roditelji i djeca, a u drugoj njihove životinje.

I baš u toj prostoriji sa životinjama nalazio se njihov jedini budilnik – pijetao, koji je svako jutro, svojim kukurikanjem, budio cijelu kuću i podsjećao da Nicaji nemaju čak ni sat.

Sjetio se i trenutka kada su ga, kao dječaka, „poklonili“ komšijama bez muške djece, jer hrane nije bilo dovoljno za sve. Kroz glavu mu je prošla i patnja njegove familije nakon što su mu oteli sestru i odveli je u Albaniju. Prisjećao se svog puta: kako je pobjegao iz Jugoslavije; kako je u Beču, na željezničkoj stanici čistio cipele i nosio kofere da bi preživio; i kako mu se 1970. ostvario san — stigao je u Sjedinjene Države.

Tamo ga je čekao novi život: u legendarnom hotelu Plaza uspinjao se korak po korak, sve do mjesta izvršnog direktora banketa i restorana. Radio je direktno za čovjeka koji će kasnije postati predsjednik SAD, upoznavao svjetski poznate ličnosti i gradio svoju američku priču — priču o dječaku iz sela Hoti koji je stigao do Bijele kuće.

ROĐEN NA NJIVI

Sunce je tog 1. aprila 1952. godine grijalo kamenito selo Hoti, dok su udarci motike odjekivali između brda i granice. Lulja Nicaj, iako u devetom mjesecu tudnoće, pripremala je njivu za sadnju krompira. Kada su bolovi počeli, nije bilo ni ljekara, ni babice — samo nebo, zemlja i snaga jedne žene. U tom krompirištu, na golom tlu, rodio se Paško Nicaj. Majka ga je umotala u svoj pregač, privila uz grudi i ponijela kući.

Bio je šesto dijete u porodici.

„Moja majka je svakog dana radila teške poslove — kopala krompir, sjekla drva, sve to natovarila na našeg magarca i pješačila kilometrima do grada. Tamo bi prodala ono što je imala, samo da bi donijela malo brašna i nahranila svoju djecu. Ni deveti mjesec trudnoće je nije spriječio da radi. Tog dana, na njivi, među redovima krompira, osjetila je bolove i porodila se sama. Tako je, u znoju i tišini, počela moja životna priča“, priča za Portal Revije Fokus Paško Nicaj, u Njujorku danas poznat kao Ujak Pol.

Dodaje da je priča o njegovom rođenju zapravo priča o nevjerovatnoj snazi njegove majke.

“Do tada je već rodila petoro djece, od kojih je jedno, moj brat Marko, umrlo je od groznice sa samo osam mjeseci. Poslije njega stigle su moje sestre Katrina i Prena, zatim braća Đerđ i Toni. Ja sam bio šesti, a iza mene su se rodila još dvojica – Leo i Petar.”

Paškov otac Prela je radio u Titogradu, današnjoj Podgorici. Dolazio je jednom mjesečno kući, i to pješke jer puta nije bilo. Majka je, kako kaže Paško, bila sama s djecom i nikada se nije žalila, iako je svaki dan iznova radila teške fizičke poslove i borila se da prehrani familiju.

“Zbog siromaštva, gotovo sam odrastao u drugoj porodici. Kada sam imao šest nedjelja, komšije bez muške djece zamolile su da me uzmu. Majka je pristala, jer nije bilo dovoljno hrane za sve.

Međutim, nijesam bio tamo dugo. Razbolio sam se i dobio groznicu. Tada su groznice smatrane veoma ozbiljnim. Djeca su često umirala, kao i moj stariji brat. Kad sam se razbolio, usvojiteljska porodica vratila me majci, i ubrzo sam se oporavio. Majka je kasnije žalila zbog odluke da me da, rekla mi je da joj je dan kada me je dobila nazad bio najsrećniji u životu”, prisjeća se Nicaj.

UBICA MU OTEO SESTRU I ODVEO JE U ALBANIJU

Kada je Paško imao samo šest mjeseci, njegova porodica je doživjela novu tragediju.

„Moja najstarija sestra, Katrina, oteta je kada je imala devet godina. Čovjek koji je počinio ubistvo bježao je u Albaniju sa svojom suprugom i, da bi prešli granicu a da ih vojska ne upuca, uzeli su Katrinu kao živi štit. Plan im je, nažalost, uspio – pobjegli su bezbjedno, zajedno s njom.“

Granice su u to vrijeme bile strogo zatvorene, pa njegov otac nije mogao ni da pokuša da pređe u Albaniju i potraži kćerku.

“Otmičar je moju sestru ostavio kod našeg rođaka u Albaniji. Razmenjivali smo pisma, koja su bila kratka, jer smo znali da ih čitaju i drugi. Zbog prekinutih odnosa između Jugoslavije i Albanije, nijesmo mogli da je vratimo kući“, priča Paško.

BORBA ZA KORU HLJEBA

Odrastanje u selu Hoti nosilo je teške, ali dragocjene lekcije – kako preživjeti, pronaći hranu i cijeniti svaku kap vode. Za pitku vodu se moralo pješačiti skoro četiri kilometra.

„Nije bilo lako. Kad bi pijetao dao znak, znalo se – vrijeme je za ustajanje. Morali smo rano da krenemo, jer dan je bio kratak, a obaveza mnogo. Imao sam samo šest godina kada sam pošao u školu, do koje sam pješačio oko pet kilometara. U toj školi, od prvog do osmog razreda, radio je samo jedan učitelj, a nas đaka bilo je oko trideset. Stariji su pomagali mlađima i, uprkos svemu, to je funkcionisalo nevjerovatno dobro“, priča Nicaj.

Kako se veoma rano suočio sa surovom stvarnošću, naučio je da se sam brine o sebi i da hranu treba čuvati i dijeliti pažljivo.

„Da bismo preživjeli, morali smo biti snalažljivi. Braća i sestre i ja pravili smo zamke i hvatali ptice ili zečeve.
Kad sam imao osam godina, smislio sam svoj način da dođem do hrane – u šumi sam napravio gnijezdo i u njega stavio kukuruz. Ubrzo su kokoške i divlje patke počele da nose jaja baš tamo, a ja sam ih svakog dana skupljao. Bio je to moj mali plan za preživljavanje.“

KONAČNO SVIJETLO

Kada je Paško imao deset godina njegova porodica se preselila u Spuž, gdje su imali struju i vodu. Otac je više vremena provodio s porodicom, radio je na imanju, a djeca su se suočila s velikim izazovom.

“Morali smo naučiti srpsko-hrvatski jezik. U naše selo Hoti svi su govorili  albanski, tako da smo novi jezik morali brzo da učimo, pa smo se obavezali da ga vježbamo kod kuće i u školi. Moji roditelji su bili nepismeni i potpisivali su se otiscima prstiju. Međutim, bili su dobri u matematici i radili su dan i noć. Nama djeci su trebale knjige, ali otac nije imao baš razumijevanja za to. Tako da sam ja krijući išao na njivu i vadio mlade krompire, pa opet zemlju vraćao na svoje mjesto. Otac bi se zbunio kada bi došao da kopa jer ništa ne bi pronašao, a ja sam sa vrećom većom od mene išao u grad i prodavao krompir po nižoj cijeni od ostalih. Od toga novca sam kupovao knjige ze mene i moju braću i sestre.”

Paško i njegova braća i sestre nijesu imali igračke kao ostala djeca, a o televizoru su mogli samo da maštaju.

„Igrali smo se tako što smo jedni drugima postavljali pitanja iz istorije, geografije i srpsko-hrvatskog jezika. Zahvaljujući tim igrama, znao sam glavni grad i broj stanovnika skoro svake države. To nas je učilo da mislimo šire, da upoznajemo svijet – naročito Sjedinjene Američke Države, o kojima sam sanjao“, prisjeća se Nicaj.

BIJEG IZ JUGOSLAVIJE

Nakon završene osnovne škole, Paško je zamolio roditelje da ga pošalju u sjemenište za franjevce u Splitu, koje je sponzorisao Vatikan. Bio je odličan učenik, brzo je učio jezike, ali san o Americi bio je jači od svega – jači i od poziva svešteničkog života.

„Već tada sam imao plan. Predložio sam dječacima s kojima sam igrao fudbal u Crnoj Gori da pobjegnemo u Italiju. Imao sam samo petnaest godina. Nekoliko njih je pošlo sa mnom. Krenuli smo na put do italijanske granice. Uspio sam da je pređem, nijedan drugi dječak nije“, prisjeća se Nicaj.

Po dolasku u Italiju prijavio se u izbjeglički kamp.

„Bio sam mršav i izgledao mlad, tako da nijesam mogao da lažem za godine. Prije polaska u Italiju, nijesam znao da njihov zakon zabranjuje ulazak maloljetnim izbjeglicama bez pratnje roditelja. Mjesec dana kasnije, italijanska vlada me vratila u Jugoslaviju. Prebacivali su me iz jedne policijske stanice u drugu“, priča Paško.

Njegova želja da ode u Ameriku je bila jača od svih opasnosti na tom putu. Nekoliko mjeseci kasnije pokušao je ponovo – ovog puta preko Austrije. Uspio je da sa još nekoliko ljudi i vodičem pređe granicu, nakon čega su se svi razbježali u raznim pravcima kako ne bi bili otkriveni i uhapšeni. Paško je na kraju, nakon nekoliko dana skrivanja i hodanja kroz planine, uspio da stigne do Beča.

ČISTIO CIPELE DA BI PREŽIVIO 

U austrijskoj prijestonici proveo je dvije godine bez doma, često spavajući na željezničkoj i autobuskoj stanici.

„Negdje sam pročitao da je bolje biti na stanici – natkriveno je, nema snijega ni vjetra… Da bih preživio, čistio sam cipele, nosio kofere i radio sve što sam mogao. Ti koferi su često bili veći od mene, ali nijesam se predavao. Čisteći cipele, zamjerio sam se Romima koji su radili isti posao, pa su pokušavali da mi otimaju zaradu. Onda sam se sprijateljio s jednim krupnim Romom koji me štitio, a zauzvrat uzimao procenat. Uz to sam čistio prodavnice kad god bih našao posao. Vlasnici nijesu uvijek imali novca da plate, ali su mi često davali hranu“, kaže Paško.

Nakon nekog vremena, preko lokalnog sveštenika, dobio je posao i u restoranu „Vinervald“.

„Samo su kokoške pekli, ništa drugo“, kroz osmijeh se prisjeća Nicaj, koji je iz Austrije često slao novac svojoj familiji u Crnu Goru.

U Beču se, kaže, svakog jutra budio s jednom mišlju – da će jednog dana stići u Ameriku.

Taj san se i ostvario 1970. godine, kada je, poslije dugog čekanja i brojnih provjera, dobio dozvolu da uđe u Sjedinjene Američke Države.

NASTAVAK u ČETVRTAK

Sead Hodžić 

UPOZORENJE: Zabranjeno je preuzimanje i korišćenje tekstova i fotografija bez prethodne pismene saglasnosti redakcije Portala Revije Fokus. Svaka povreda naših autorskih prava biće sankcionisana u skladu sa zakonom.