Gusinjanin Sahit Saljo Hot u 66. godini nedavno je biciklom izašao na Vasojevićki kom (2.461), što je prvi takav poduhvat kad je u pitanju taj vrh.

Za Vuka sa Prokletija, kako Salja zovu mnogi, to ipak nije prvi put da biciklom izađe na neki vrh. Taj šezdesetšestogodišnjak već je na dva točka pohodio planinske vrhove. Zapravo, Vasojevićki je dvadeset šesti vrh na koji je iznio dvotočkaša.

“Da budem prvi u nečemu, to je za mene izazov, adrenalin radi i ne mogu da to promijenim. Vrh Vasojevićkog koma izabrao sam jer je toga dana tamo organizovan memorijal. Za mene, to je dvadeset šesti vrh na koji sam izašao biciklom, a Vasojevićki kom nije čak i najviši na koji sam se tako popeo. Prethodno sam se popeo na vrh Đeravice (2.656)”, kaže Hot.

Đeravica je drugi najviši vrh u lancu Prokletija, odmah poslije vrha Maja Jezerce (2.694).

Osim na vrhove Đeravica i Vasojevićki kom, Vuk sa Prokletija biciklom je izlazio i na vrhove Popadija, Talijanka, Visitor, ali i na Trebević, u Bosni i Hercegovini…

“Do vrha Vasojevićkog koma trebalo mi je sedam i po sati, uz 1.900 metara visinske razlike, od Andrijevice preko Sjekirice, Štavne, računajući i pedalanje od mog sela Dosuđe i pređenih oko 50 kilometara, u jednom pravcu”, priča on.

Saljo i reporterka “Vijesti” na vrhu Očnjak (Foto: Privatna arhiva)

Uspon na Vasojevićki kom organizovan je u okviru memorijala “Vera Vincek i Pavle Milošević”, koji Planinarski klub “Kom” organizuje 23. put. Tura je okupila oko stotinu planinara i ljubitelja prirode.

POČEO DA PLANINARI SA 48

Saljo je odrastao u Gusinju, okružen planinama, ali je u planine krenuo tek 2007, prije 18 godina, kad mu je bilo 48.

“Tada me drug, koji danas nije među živima, zamolio da pravim društvo jednoj tročlanoj grupi planinara iz Austrije tokom uspona na vrh Sjevernog Karanfila (Prokletije, 2.460)”, prisjeća se on i ne krije da je toga dana promašio stazu, a da su ga oni koje je vodio, zahvaljujući treku (snimljenoj stazi), vratili na put.

Tokom druženja sa njima shvatio je da su u formi, pa je sjutradan odlučio da se sa jednim od članova grupe narednog dana popne na Visitor, od Dosuđa, stazom kojom je išao kad je kao mlađi išao u berbu borovnica.

“Toga dana smo samo taj jedan Austrijanac i ja pošli na Visitor i vratili se drugom stazom, preko Grebena i Lipovice, na Grnčar”.

NA OČNJAK IZLAZIO I NOĆU

Sa Sahita Salja Hota istraživanje novih staza i odlazak na vrhove u drugačijim, manje popularnim ili neuobičajenim uslovima, predstavlja izazov. I to je taj adrenalin koji ga gura od kako je počeo da planinari.

Tako se popeo i na Očnjak (2.185) – noću. Očnjak je vrh koji se izdiže iznad doline Grebaja, naziv je dobio po prepoznatljivom, oštrom izgledu, nalik očnjaku. Popularan je među planinarima i alpinistima zbog zahtjevnog uspona, ali i prelijepog pogleda.

“Kod mene radi adrenalin i volim da radim ono što niko nije uradio ranije. Imao sam dogovor sa jednim bivšim učiteljem da idemo na Očnjak noću. Iako smo se dogovorili, on se nije javljao na pozive, potom sam pitao još jednog od mojih prijatelja da li bi on išao sa mnom, ali je on pošteno rekao da nije spreman za takav izazov. Na kraju, odlučio sam da idem sam”, prepričava on kako je prvi put na Očnjak pošao noću.

Iako je već odlučio da ide sam, usput je, kad je krenuo u penjanje, kod planinarskog doma “Branko Kotlajić”, u dolini Grebaja, sreo poznanike iz Pančeva i kluba “Jelenak”, i pozvao ih da idu sa njim.

“I oni su odbili, jer su bili umorni od kružne ture po Volušnici. Krenuo sam oko 17.00 sati, 23. oktobra 2010. godine. Sa sobom sam ponio i neke petarde, da rastjeram životinje, ako bude trebalo, na putu do vrha. Do vrha mi je trebalo 2.45 sati, uz mjesečinu i lampu, koja je bila poput onih rudarskih”.

Toga dana, dodaje, poslijepodne je padala kiša, ali se vrijeme uveče popravilo i bilo je vedro.

“A onu mokrost na stijenama zaledilo, tako da je bilo veoma opasno i morao sam strogo paziti pri svakom koraku i hvatanju rukama za stijene. Na vrhu sam dobio mobilni signal i poziv od prijatelja koji nije bio spreman za taj poduhvat. Čestitao mi je i upozorio me na silazak. Uzeo sam u obzir taj njegov savjet. Onaj koji nije ispoštovao dogovor, do danas mi nije rekao zbog čega nije, a faktički me je poslao u smrt, bez upozorenja na opasnost”.

Nakon tog, Saljo je na Očnjak ponovo išao noću, a tako nešto predložio je i meni, kad smo se nedavno zajedno peli na taj vrh – danju.

Iako je prvi put i za njega to bilo stresno, dok govori o noćnom penjanju na Očnjak danas, Saljo zvuči uvjerljivo i kao da bi to, petnaest godina od prvog takvog poduhvata, uradio rutinski.

Zahvalna sam mu na povjerenju i procjeni da bih ja to mogla. Zasad, zadovoljna sam jer sam se uopšte popela na Očnjak. I jer mi je taj uspon, zahvaljujući i Vuku sa Prokletija, prijao i bio lakši nego što sam mislila da će da bude.

A zgodno bi bilo, kaže i Saljo, da neko postavi obezbjeđenje na travnatom dijelu staze koji se među planinarima uopšte pominje i kao najrizičniji – prije ulaska u stijene, pred završni uspon, koji je obezbijeđen sajlama.

U moru vrhova na koje se popeo, Saljo ima i one “najdraže”, ali one kojih se nerado sjeća.

Na vrhu Maja Bojs, 2015. godine (Foto: Privatna arhiva)

“Najdraži mi je prvi zimski uspon na vrh Maja Bojs, u martu 2013. godine. Tada smo uspješno i bez posljedica na vrh izašli svi, osam učesnika i ja”, priča on.

TVRDOGLAVOST GA JE KOŠTALA NOŽNIH PRSTIJU

Dok je zimski uspon na Maja Bojs njegov najdraži, uspon na Made (2.552), još jedan od vrhova Prokletija, koji se nalazi na albanskom dijelu, ostao mu je u lošem sjećanju.

“Made je vrh koji je do 2016. godine bio neosvojiv zimi. Nazivaju ga još veliki vrh Shnikuta. Taj vrh ostao mi je u lošem sjećanju, a sve zbog moje tvrdoglavosti. Uspon na Made posvetio sam jednom prijatelju iz Irana, koji je planinario i želio je da se popne na neki od vrhova na Prokletijama. Nažalost, njegovo srce stalo je tokom treninga na jednom planinskom maratonu”, priča Saljo.

U sjećanje i kao posveta njemu, Saljo je na Made krenuo 15. novembra 2016.

Dva dana ranije, prepričava, pao je prvi snijeg, koji je na sunčanim djelovima staze bio vlažan.

“Staza duga, gubio sam visinu na dva mjesta po 200 metara, upadao u snijegom pokrivene rupe i kanale… Hodao sam u tankim čarapama, cipelama, koje su mi bile male, spuštenih kamašni… Tura je u jednom smjeru trajala deset i po sati, pri vrhu su me dva mlađa prijatelja molila da odustanemo, ali nisam pristajao, jer sam uspon posvetio Rezi Kerimi. Kući sam bio tek oko jedan sat poslije ponoći, nakon 18 sati aktivnosti”.

Sjeća se da je od hladnoće voda u flašama smrzla, da su mu cipele, mokre od snijega, sa unutrašnje strane takođe bile pune leda.

“Prsti su mi bili kao beton”, kaže.

Liječio se u Beranama, što danas smatra pogrešnim – vjeruje da bi ishod bio drugačiji, da je odmah pošao u Podgoricu. Ovako, operisan je tek poslije mjesec, kada je ostao bez nekoliko prstiju na obje noge.

Taj gubitak, međutim, nije ga pokolebao da nastavio da planinari. Čest je gost i na pohodima u regionu.

Saljo je danas neformalni vodič, kaže da Prokletije poznaje kao svoj džep, rado istražuje i nalazi nove staze do vrhova.

Sve što zna, voljan je da podijeli sa drugima.

“Posjetiocima vrhova Prokletija bih preporučio da ne dolaze kao da osvoje vrh, da ne gledaju na to tako, ako im treba kakva informacija, neka me potraže, ako im treba neko ko poznaje svaku stopu Prokletija, tu sam i kao vodič. U zavisnosti od grupe i spremnosti, tu sam da častim još po jedan vrh isti dan, a u susjedstvu je”, poručuje.

Saljo se odaziva rado i kad treba pružiti pomoć, pa je ostalo zabilježeno da je 2012. pomogao da bude pronađeno tijelo 72-godišnjeg italijanskog planinara Đovani Batista Otonjela, za kojim je u rejonu Prokletija tragano više od dva mjeseca.

PREDLAŽE POHOD POSVEĆEN ŠEKULARCU

Saljo dobro pamti Radonju Šekularca (1937-2005), nastavnika i planinara, koji je među prvima promovisao i markirao staze od Grebaje do Karanfila. Šekularac je bio nastavnik francuskog jezika u Osnovnoj školi “Džafer Nikočević” u Gusinju.

“Kao mlad, sretao sam ga kako sa štapovima silazi iz Zabodišta stazom u dolini i putem za Gusinje. Bilo mi je čudno što se štapovima podupire, mislio sam da ima neki problem sa zdravljem”, prisjeća se Saljo.

Kasnije je shvatio da je Radonja nosio planinarske štapove, koji su uobičajeni i poželjni kod kretanja.

“Radonja je bio najbolji poznavalac Prokletija u to vrijeme, peo se na vrhove, išao stazama i sve to bilježio… Žalim što nema sluha da neko danas organizuje njegovu stazu, pohod na Sjeverni Karanfil. Ne znam ni hoće li neko, kad mene ne bude, pohoditi mojom stazom, od Dragija do vrha Vragopeča, uz silazak do izvora”…

NADIMAK DUGUJE ZETU ŠABANU

Saljo je među planinarima poznat i kao Vuk sa Prokletija. Nadimak je, kaže, dobio od zeta Šabana Čekića, kada je prije nekoliko godina, kad je otvoren granični prelaz Grnčar, odlučio da biciklom iz Gusinja dođe u Podgoricu.

“On me je nazvao Vukom sa Prokletija, taj nadimak se meni svidio”.

Damira Kalač (“Vijesti”)

Foto: Saljo na Vasojevičkom komu (PD quot;Komquot)