“Imate uspješnu naučnu i univerzitetsku karijeru, imate titulu šefa kabineta potpredsjednika vlade jedne evropske zemlje, a sljedećeg trena ste u siromašnom istočnom dijelu Montreala, u jednosobnom stanu i ne poznajete nikoga. Sanela, sa osam godina, i Dino, sa samo jedanaest mjeseci, očekuju da im pustimo omiljeni crtani film, a u jednom trenutku nemamo ni televizor, niti znamo gdje možemo da kupimo te kasete. Imamo 5.000 tadašnjih njemačkih maraka u džepu i znamo da je to dovoljno samo za sledećih mjesec i po dana. Posle mjesec i po dana shvatamo da su te marke samo istorija, da je suprugina stipendija dovoljna samo za vrlo skroman život jednog studenta. Ne razumijem francuski jezik, a jedini veterinarski fakultet koji postoji u Kvebeku je na francuskom univerzitetu. Trpim bol, a činjenica je da nas samo desetak sati vožnje avionom dijeli od ovog pakla i pozicije gdje sam sada niko i ništa, i Beograda gdje sam 16 godina gradio svoj život. Imamo sve prijatelje i porodicu tamo. Tamo sam pisao naučne radove, držao konferencije za novinare, a u Montrealu ne znam ni kako se kaže kisela voda u prodavnici, pa dobijem običnu, a umjesto 300 grama mesa dobijem tri kilograma. Znam da ću na tih tri kilograma potrošiti sve pare na kartici, ali se stidim da kažem da to nisam htio”, kaže Musić
Dr Nedžad Musić nije, kako kaže, emigrirao kao što to rade ljudi koji imaju plan i strategiju.
“Obično se to radi prije ili poslije fakulteta, a sigurno prije formiranja porodice, u ranim tridesetim. Ja sam se oženio, uspješno završio škole i postao asistent na fakultetu. Tokom tog perioda bilo je mnogo situacija i strahova koji su mogli da me natjeraju na emigraciju. Ratovi širom zemlje, otimanje putnika iz voza Beograd – Bar u Štrpcima i njihov nestanak, na primjer. Kasnije smo saznali da su ti putnici mučki ubijeni iste noći. Zašto pominjem Štrpce pored svih drugih situacija? Zato što je taj voz Beograd – Bar bio moja česta destinacija. Nekoliko dana prije tog nesrećnog događaja bio sam na istoj relaciji, isti voz, prolazio kroz Štrpce. Ljudi su izvedeni jedino zbog svog imena. Bilo je strašno, ali me to nije slomilo. Nastavio sam da živim i borim se za bolje sutra. Gajio sam nadu zbog svojih saboraca na ulicama Beograda. A onda smo pobijedili. Napravili smo svoju vladu, a ja sam dobio visoku poziciju. Radili smo danonoćno na tranziciji društva”, kaže Musić.
“Po privatnim stanovima se učilo kako se boriti protiv režima Slobodana Miloševića. Na jednom takvom okupljanju sam upoznao i Milovana Đilasa. To veče u stanu Dragomira Olujića na Dorćolu bio je i Boris Tadić, tada mladi aktivista Demokratske stranke. Đilas nam je poželio istrajnost i pobjedu” – Đilas i Musić
Profesor Žarko Korać je, dodaje, volio i cijenio njegov rad, vjerovao mu i često ga pitao za savjete.
“Bio je ponosan i zbog mojih etičkih principa. Mnogi su se promijenili preko noći, a zajedno smo na ulici bili i tražili promjene. Ja sam, međutim, bio jedini šef kabineta koji je svakog jutra dolazio sa ‘zastavom 128’ i parkirao auto među ‘mercedese’ i ‘audije’ na parkingu u Nemanjinoj. To auto, koje sam kupio od Ćaza Koljenovića još kao asistent na fakultetu, je i dalje imalo registraciju Berana. Na početku sam zbunjivao obezbjeđenje Vlade, a ubrzo je Ćazova ‘zastava’ postala simbol parkinga (ili, vjerovatnije, ‘crna ovca’)”, priča Musić.
“Šef kabineta ministra Lagumdžije je bio Srbin, a ja sa druge strane u delegaciji Srbije musliman iz Crne Gore. To je za mene, posle upravo završenog rata, bio neki zračak nade da se vraćamo građanskim društvima” – Nedžad Musić sa Zoranom Đinđićem, Zlatkom Lagumdžijom i Žarkom Koraćem u Sarajevu (isječak iz novina, privatna arhiva Nedžada Musića)
Bio je u državnoj delegaciji na Samitu za Jugoistočnu Evropu u vezi sa pravima manjina, dio delegacije koju je lično vodio premijer Zoran Đinđić, a sa druge strane, u Sarajevu je glavni domaćin bio tadašnji ministar spoljnih poslova, Zlatko Lagumdžija.
“Bio je to vrhunac mojih emocija, nada da ide ka pomirenju dva naroda, dva grada – Beograda i Sarajeva. Popili smo kafu na Baščaršiji. Zoran, Žarko i ja sa jedne, a bosanski vrh s druge strane”, priča Musić.
ZORANA ĐINĐIĆA U JNA ŠTITIO SEFER HALILOVIĆ
Zoran Đinđić, Zlatko Lagumdžija i Nedžad Musić (članak iz “Oslobođenja”, privatna arhiva Nedžada Musića)
“Kad smo u kabinetu ministra Zlatka Lagumdžije ostali Zoran Đinđić, Žarko Korać i ja, uglavnom se razgovaralo kako nastupiti pred medije. Koju poruku poslati nakon ove prve posjete posle rata? Onda je u jednom trenutku Đinđić pitao Lagumdžiju za generala Sefera Halilovića. Sefer je bio pripadnik JNA, a kad je počeo rat u Bosni, prešao je u redove Bosanske armije. Meni je bilo čudno, zašto je Đinđić započeo ovu priču. Međutim, glas njegov je bio jako prijateljski, kazao nam je da dobro poznaje Sefera Halilovića.
Naime, kad se Zoran vratio sa studija iz Nemačke, već je bio obilježen i praćen u Jugoslaviji kao neko ko je potencijalno antikomunista i saradnik stranih interesa. Onda je otišao u vojsku. Ispričao nam je da je njegov dosije poslat u JNA i zadatak je bio da ga ‘srede’. Odmah nakon dolaska u kasarnu pozvao ga je neki kapetan ili major (ne sjećam se tačno koji je čin Zoran rekao) u svoju kancelariju. Objasnio mu je da je dobio naređenje da ga debelo ‘sredi’, ali da će on, naprotiv, da ga stavi za svog ćatu, s obzirom na tolike škole iz Njemačke. Taj oficir je bio Sefer Halilović. I tako je pokojni Zoran Đinđić super prošao služenje vojnog roka, a pod direktnom zaštitom Sefera Halilovića”, ispričao je Musić.
Naslovna strana “Večernjih novosti” – Nedžad i Zoranov šef kabineta stoje
Njegov kabinet u to vrijeme posjećivali su ambasadori, investitori, obilazili su jug, Sandžak, istok, zapad, Šumadiju, Vojvodinu. I svuda se, kaže, osjećao optimizam
“Nažalost, taj period je trajao samo nekoliko mjeseci. Brzo nakon toga, DOS, naš sistem, počeo je da se raspada iznutra. Podijelio se na one koji su podržavali Koštunicu, tadašnjeg predsjednika Savezne republike Jugoslavije, i ‘legaliste’, a sa druge strane premijera Zorana Đinđića i reformiste. Naravno, Žarko i ja smo bili u Zoranovom timu. Tada je krenulo izručenje Miloševića Hagu. Na tribinama, poslovnim putovanjima se osjećalo da nas ogromni broj građana više ne podržava kao ranije, već svojim pitanjima i ponašanjem favorizuje Koštunicu i njegovu priču”, prisjeća se Musić.
Intervju dr Nedžada Musića medijima iz Slovenije
.
Kaže da je osjećao umor.
“Osjećao sam kao da sam dostigao vrh, dao sve od sebe, ali da moja ideja više nema podršku. Jednom, na zatvorenom sastanku, Goran Svilanović, tadašnji predsjednik Građanskog saveza, rekao je da smo mi, građanska opcija, manjina, bez obzira što smo tada bili nosioci u Vladi Đinđića.Ogromna većina naroda podržavala je Koštunicu i njegovu filozofiju da nema lustracije. Đinđić je nailazio na ogroman otpor u svojim namjerama”, ističe Musić.
PODRŠKA ZORANA ĐINĐIĆA ZA ODLAZAK U KANADU
“Samo dvije nedjelje prije nego što smo trebali da otputujemo u Montreal, preplavio me je iznenadni strah. Idući u nepoznato, sa vrlo malim znanjem engleskog jezika, a ne znajući francuski, koji je prvi jezik u Montrealu/Kvebeku, osjećao sam se nesigurno” – Dr Nedžad Musić
U to vrijeme pojavila se opcija da njegova supruga može da dobije stipendiju u Montrealu za doktorske studije. Poslovno, sa njim je bila na vezi ambasadorka Kanade Angela Bogdan. Iskoristio je tu situaciju i zamolio je da im pomogne i da budu uz Biljanu tokom njenih doktorskih studija.
“Pogledala me je čudno i upitala: ‘Pa zašto? Vi ovdje imate sjajnu karijeru i dio ste tima koji mijenja društvo i radi na posleratnoj obnovi’. Osjećao sam neprijatnost zbog toga što sam želio da odustanem od svega, ali nisam imao izbora. Samo dvije nedjelje prije nego što smo trebali da otputujemo u Budimpeštu, a zatim dalje u Montreal, preplavio me je iznenadni strah. Idući u nepoznato, sa vrlo malim znanjem engleskog jezika, a ne znajući francuski, koji je prvi jezik u Montrealu/Kvebeku, osjećao sam se nesigurno. Nedjelju dana prije puta, kao da sam duboko u sebi želio da neko kaže: ‘Nemoj ići, trebamo te ovdje’. Jasno se sjećam tog jutra kada sam otišao do Kabineta premijera da se pozdravimo. Otišao sam sa nadom da će mi reći da ne idem. Međutim, Zoran mi je rekao: ‘Da, Žarko mi je rekao da ideš. Pazi, Nedžade, ideš u sjajnu zemlju, Kanada je fantastična i imaš svoju priliku tamo’. Potom je odjurio. Njegove reči su odzvanjale u mojoj glavi, gotovo kao da mi govori ‘Idi odavde’. Nisam dobio ono što sam želio odlazeći u njegov kabinet, ali sam dobio nešto što je umirilo sve moje strahove oko emigracije”, kaže Musić.
S PORODICOM ANIČIĆ OSTAO PRIJATELJ
Otišao je Nedžad iz Beograda, ali je Beograd tu zauvijek, kroz ljude, prijatelje, kolege i te neraskidive veze dobrih ljudi. Takav je slučaj sa porodicom pokojnog Vidaka Aničića, doktora nauka koji je Nedžada odveo u Beograd, upisao u gimnaziju i nije ga odvajao od svoje djece.
Nedžad i dalje održava kontakte sa njegovom porodicom i kad god ode u Beograd posjećuje ih.
“Kod teta Jerine još uvijek prespavamo kad prođemo Beogradom, inače bi se žestoko naljutila”, priča Nedžad.
Supruga dr Vidaka, Jerina Aničić, je potpukovnik u penziji. Ona je bivša glavna sestra VMA, puno je pomagala ljudima iz Plava i Gusinja. Kada su obišli Hridsko jezero sa Nedžadovom familijom i stricem Dževatom Musićem (predsjednik Opštine Plav u više navrata), izjavili su da im je Plav kao druga kuća.
Porodica Aničić u posjeti Musićima u Plavu prilikom obilaska Hridskog jezera – Aleksandar Aničić (stariji sin), dr Vidak Aničić, Džavid, Nedžmija, Jerina Aničić, Nedžad (iza), Remzija, Dževat Musić. Donji red: Džemila (stoji) Igor Aničić i Džiko Musić (čuče)
OD ŠEFA KABINETA POTPREDSJEDNIKA VLADE DO “NEOBRAZOVANOG ČOVJEKA” U KANADI
“Na putu za Montreal sestra Nedžmija i brat Džiko su bili sa nama na aerodromu u Minhenu” – Biljana, Dino, Džiko, Sanela, Nedžmija i Nedžad
Nekoliko dana kasnije, 25. avgusta 2001. godine, stigli su sa osam ogromnih kofera u Montreal, a na aerodromu ih niko nije čekao.
“Obje porodice, prijatelji, saradnici… svi su bili u šoku. Nismo ‘bježali’ kad se bježalo, a sada kad smo imali atraktivne pozicije mi smo otišli. Te noći sam bio sam na aerodromu sa dvoje djece, koferima i suprugom koja je morala na fakultet prvog ponedjeljka”, opisuje Musić tadašnju situaciju.
Prvi dani u Kanadi – Dino slavi prvi rođendan samo desetak dana posle preseljenja u Montreal
Kako se sve razlikovalo od očekivanja i kakav će to biti pakao shvatio je, kaže, već sledećih nedjelju dana.
“Imate uspješnu naučnu i univerzitetsku karijeru, imate titulu šefa kabineta potpredsjednika vlade jedne evropske zemlje, a sljedećeg trena ste u siromašnom istočnom dijelu Montreala, u jednosobnom stanu i ne poznajete nikoga. Sanela, sa osam godina, i Dino, sa samo jedanaest mjeseci, očekuju da im pustimo omiljeni crtani film, a u jednom trenutku nemamo ni televizor, niti znamo gdje možemo da kupimo te kasete. Imamo 5.000 tadašnjih njemačkih maraka u džepu i znamo da je to dovoljno samo za sledećih mjesec i po dana. Posle mjesec i po dana shvatamo da su te marke samo istorija, da je suprugina stipendija dovoljna samo za vrlo skroman život jednog studenta. Ne razumijem francuski jezik, a jedini veterinarski fakultet koji postoji u Kvebeku je na francuskom univerzitetu. Trpim bol, a činjenica je da nas samo desetak sati vožnje avionom dijeli od ovog pakla i pozicije gdje sam sada niko i ništa, i Beograda gdje sam 16 godina gradio svoj život. Imamo sve prijatelje i porodicu tamo. Tamo sam pisao naučne radove, držao konferencije za novinare, a u Montrealu ne znam ni kako se kaže kisela voda u prodavnici, pa dobijem običnu, a umjesto 300 grama mesa dobijem tri kilograma. Znam da ću na tih tri kilograma potrošiti sve pare na kartici, ali se stidim da kažem da to nisam htio. Trpim bol jer para nema, a ne pojavljuje se nijedna solucija. Biljana je od jutra do kasnog popodneva na teškim doktorskim studijama, a kad se vrati kući vidi nesreću djece kojima nedostaje njihov korner kod Retenzije na granici između Zemuna i Novog Beograda, ali trpi i frustracije svog supruga, koji je polako gubio razum i ‘ujedao’, bukvalno”, prisjeća se teških momenata u Kanadi.
“Odjednom, nisam mogao da predajem anatomiju ili da učim nekoga kako da vodi kabinet potpredsjednika vlade jedne zemlje” – dr Nedžad Musić
O ovom pitanju bi, kaže, mogao da govori danima, uz konkretne primjere. Ukratko, odlučio je čvrsto da nema povratka.
“Nikada nisam volio neuspjehe i traženje izgovora na drugoj strani ili kod drugih ljudi. Prva stvar koju sam dobro uradio bila je što sam prihvatio da sam u Kanadi niko i ništa, čak i jedan neobrazovan čovjek. Činjenica je bila da nisam znao ni ulični jezik, a kamoli da pišem. Odjednom, nisam mogao da predajem anatomiju ili da učim nekoga kako da vodi kabinet potpredsjednika vlade jedne zemlje. Čak sam prestao da pričam ljudima šta sam radio u svojoj zemlji. Osjećao sam nesigurnost kad vidim njihovo sažaljenje i uvidio da okretanje nazad ne samo da nije efikasno, već unazađuje stvari još više, a negativna energija se prenosi i na moju porodicu”, kaže Musić.
“Bez obzira na sve poteškoće početne imigracije, i supruga i ja smo dali sve od sebe da Sanela i Dino to najmanje osjete” – porodica Musić u Kanadi
Osim te lične odluke, kaže, desilo se još nešto što je karakteristično za ljude odakle dolazi.
“Neki ljudi iz Plava, koji su već bili u Montrealu, saznali su da sam došao sa porodicom. Potražili su me, a jedan od njih, Edin Bašić, radio je u veoma luksuznom auto-servisu u Montrealu. Edin je tog dana shvatio u kakvom sam teškom položaju i da mi treba bilo kakav posao i dodatni izvor novca da se preživi. Vlasnik tog servisa, Dino Saroli, ponudio mi je taj posao, ali je vjerovao da kao doktor ili neću biti sposoban da to radim, ili ću napustiti za nedjelju dana. Autolux, taj servis, je radio samo sa luksuznim automobilima, tako da se nije radilo na kvantitetu već na kvalitetu. Dino je pogriješio u svojoj pretpostavci, a i Edina sam iznenadio svojom istrajnošću”, rekao je Musić.
Rad u Autoluxu je bila prekretnica za porodicu Musić. Redovni nedjeljni ček je obezbjeđivao minimalne potrebe za opstanak. Dino Saroli, vlasnik, imao je razumijevanje, ali i veliki respekt za Nedžada na njegovom putu ka traženju nove šanse – dr Musić na nekadašnjem radnom mjestu
Posle nekoliko nedjelja, klijenti su već tražili da on radi na njihovim automobilima. Bio je to, kaže, posao za minimalac, ali je imao redovno nedjeljni ček i dobijao bakšiš za dobro obavljen posao. To je trajalo dvije godine. Radio je od 6 ujutru do 5 popodne, a onda učio francuski jezik u večernjoj školi od 6 do 11 uveče.
