Crnogorski Viši sud osudio je 1996. četvoricu pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS) na po 20 godina zatvora zbog ubistva članova porodice Klapuh četiri godine ranije.

Bila je to prva pravosnažna presuda u Crnoj Gori izrečena za ratni zločin.

Kako je presuda donijeta u njihovom odsustvu, do danas nijedan od njih nije odgovarao.

Po crnogorskoj potjernici, Srbija je decembra 2015. uhapsila jednog od njih – haškog osuđenika Zorana Vukovića.

Međutim, dvoje ministara pravde iz tog perioda – Nikola Selaković i Nela Kuburović Kisić – nisu potpisali spremno rješenje o izručenju, uprkos upozorenju beogradskog Specijalnog suda za ratne zločine da će on, ukoliko to ne urade, biti pušten na slobodu.

Bez potpisa ministra, Srbija je decembra 2016. pustila Vukovića.

On se vratio u rodnu Foču, nekih 50 km od mjesta u Crnoj Gori gdje je ubijena muslimanska porodica.

To se zaključuje iz odgovora i desetina dokumenata koje je Radio Slobodna Evropa (RSE) dobio po crnogorskom i srpskom zakonu o slobodnom pristupu informacijama.

Vuković nije želio da odgovara na pitanja RSE, kao ni dvoje ministara.

Za ratni zločin Klapuh odgovarao je samo pomagač Vidoje Golubović, osuđen na osam mjeseci zbog neprijavljivanja krivičnog djela i izvšilaca.

ŠTA SE DESILO SA PORODICOM KLAPUH

Porodica iz Foče odlučila je 1992. da napusti ratom razorenu BiH i uputi se put Crne Gore, u kojoj nije bilo sukoba.

Kako bi što bezbjednije prešli granični prelaz, zamolili su pripadnike VRS, među njima i jednog komšiju, da im u tome pomognu.

Za tu uslugu, porodica je platila.

“Oni su nam prijatelji, u Foči se puca, pa radi bezbjednosti hoće da nas prevezu”, kazao je Hasan Klapuh policajcu na granici 6. jula 1992. godine.

Preko granice su prošli sa tri automobila, a porodica je bila u vozilu sa Zoranom Vukovićem.

Zaustavili su se na mostu iznad kanjona Piva, koji se nalazi blizu crnogorskog grada Plužine.

Prema sudskoj presudi, prvo je iz vatrenog oružja ubijen Hasan, zatim supruga Ferida a na kraju njihova ćerka Sena.

“Zoka, nemoj molim te!”, molila je Sena Vukovića, kazao je Golubović sudu.

Međutim, uzalud.

Svoje troje su bačeni sa mosta, koji se nalazi na visini od oko 100 metara.

Obje žene su u tom trenutku bile još žive, pokazala je obdukcija.

Golubović je ispričao kasnije da je dobio naredbu da pijeskom prekrije tragove krvi na cesti.

Pripadnici VRS su poslije toga svratili u kafanu na graničnom prelazu.

“U ovoj kafani su dosta popili i večerali su”, navodi se u iskazu policajaca sa crnogorske granice.

Šta je odlučio crnogorski sud

Dva dana kasnije je jedan putar primijetio tragove krvi, a zatim i tri tijela. Pored puta su bile i čaura, ženski sat, traka za kosu ali i zubna proteza.

Crnogorska policija je brzo utvrdila ko su žrtve i ko su zločinci na osnovu knjige sa punkta graničnog prelaza na Šćepan Polju.

Međutim, optuženi su bili u bjekstvu. Ipak, mjesec nakon što je izvršen zločin, Golubović je došao u Plužine da posjeti suprugu i dijete i tom prilikom je lišen slobode.

Viši sud u Podgorici je decembra 1996. godine ubistva okarakterisao kao ratni zločin, i na 20 godina osudio četvoricu pripadnika VRS – Vukovića, Radomira Kovača, Zorana Simovića i Janka Janjića.

Golubović je osuđen na osam mjeseci zbog neprijavljivanja krivičnog djela i izvršilaca.

Ovo je bila jedna od prvih presuda za ratni zločin 1990-ih na području bivše Jugoslavije, a prva iz Crne Gore.

KOMPLETAN TEKST MOŽETE PROČITATI NA PORTALU RADIO SLOBODNA EVROPA