U kući Obradovića iz Nikšića devetogodišnji dječak Andrej živi sa roditeljima koji su u mladosti ostali bez vida. Iako ga ne vide, trude se da mu pruže udoban život i da ni za čim ne zaostaje za svojim vršnjacima. Sa samo devet godina Andrej je svjestan svoje odgovornosti i toga da treba da bude roditeljima pri ruci. To što odrasta sa roditeljima bez vida, zapravo mu širi vidike.

Uobičajeno popodne u kući Obradovića protiče tako što Andrej vježba taktove na gitari, njegovi roditelji Željka i Velizar uživaju slušajući ga.

“Kad čovjek ima zašta da živi ništa nije teško. Ja imam Andreja i uvijek kažem – otkako sam dobio njega, on je na neki način kruna mog života. U smislu, kruna mog života, stvorio sam ono zašto sam cio život od malena žudio, želio, maštao i  smatrao sam da to nije ništa teško jer imate za šta da se borite”, kaže njegov otac Velibor u emisiji “Gledajmo se” RTCG.

Andrej, osim što svira gitaru, ide u muzičku školu, na košarku, folklor i časove šaha. Upravo sa tatom najviše voli da odmjerava snagu na šahovskoj tabli. Ističe da mu je otac priznao da je on bolji u šahu, prenosi rtcg.me.

“Zato što ja vježbam i treniram šah, a tata ništa”, kaže on.

Tako svaki trenutak provode zajedno i Velizar nastoji da ga usput nauči i važnim životnim lekcijama.

“Nekad bih volio da mogu da odigram nešto, fudbal, košarku, to što sam ja igrao i radio. Ne zato što da ja igram zbog sebe, to čisto da ga naučim jer mislim da imam dovoljnu iskustva i nekog tog sportskog duha u sebi jer sam i dan-danas sportista. Imam tog sportskog duha da ga naučim da bude i u tome istrajan, jer on ima talente, ima smisla. Smatram da svaki roditelj treba da se trudi da radi bolje neke stvari od svojih roditelja”, kaže Velizar.

Andrej im puno pomaže, a najviše tati.

“Na primjer, da mu nađem neku sitnicu ili da mu pomognem. A i mami pomažem da spremi ručak”, kaže Andrej i dodaje da najviše voli kada mu mama spremi pasulj.

Iako ne može vidjeti svoje dijete, Velizar kaže da ne žali za tim, jer ga osjeća onakvim kakav zaista jeste.

“Čovjeku su oči samo senzor što mu šalje mozak. Ja mislim da čovjek ima fizički, tjelesni i duhovni vid. Ja ga vidim duhovnim vidom, što mi je mnogo važnije. Čovjek se ne gleda kroz spoljašnji izgled, nego se čovjek gleda kroz unutrašnjost. Ja ga vidim i nije mi žao, zato što znam kakav je i osjećam kakav je. Možda ja nisam inteligentan, ali sam uporan. Smatram da svojom dobrom percepcijom u 99 odsto slučajeva mogu da procijenim kako ko izgleda fizički”, kaže on.

Obaveze su podijeljene, ali zna se da je Andrej uvijek na prvom mjestu. Velizar, koji inače je zaposlen na autobuskoj stanici u Nikšiću, nakon radnog vremena radi i kao maser terapeut.

“Supruga ga odvede u školu, ja sam dosta fokusiran da radim, da stvorim, da prinesem. Što god mogu da priuštim, trudim se da priuštim. Žao mi je možda što nekad ne mogu više, ali onoliko koliko mogu. Trudim se maksimalno, da li je to dovoljno to može i on da vam kaže, ali mislim da ne zaostaje ni u čemu za svojom generacijom. Uvijek postoji bolje od boljeg, ali mislim da ga učimo skromnosti i pravim vrijednostima”, kaže njegov otac.

To što odrasta sa roditeljima bez vida, malom Andreju zapravo širi vidike.

“Treba da se bori, da bude hrabar i mislim da će na neki način kroz nas dvoje shvatiti život ozbiljno. On je za svoje godine zaista zreo, jer prije svega razumije da mi imamo potpuno oštećenje vida. Nema taj stereotip ili predrasudu, nema kompleksa što mi ne vidimo, on nam je maksimalna podrška i on nam je na neki način smisao života”, kaže Velizar.

A koliko život može biti nepredvidljiv, znaju najbolje Velizar i Željka. Zato svoga sina uče da cijeni svaki trenutak.

“Lekcija koju bih volio da ga naučim je da ide točkovima života onim tempom koliko bi mogao da prati svaki tok na svom pravcu. Jer ja uvijek kažem, nije slijep onaj što ne vidi, nego što vidi a ništa ne vidi”, zaključuje Velizar.

Foto: Andrej Obradović (Printscreen/RTCG)