Medicinska sestra u Njemačkoj – to je proteklih decenija bila životna želja mnogih koji su radili u zdravstvu u Srbiji. Nada da će tamo naći bolji život i bolju platu za svoj rad odvela je sa ovih prostora hiljade i hiljade stručnjaka. Među njima je i Dajana Zorić, medicinska sestra iz Šapca, koja je sa 24 godine otišla u Njemačku i tamo je šest godina. Otkrila je da li je posao i život tamo ostvarenje snova, kako svi misle, ili je istina malo drugačija…

“Iskrena da budem, nikada nisam imala u planu da odem iz Srbije, jako volim svoju zemlju i u tim godinama kada su svi govorili o odlasku u inostranstvo, kada se to posle školovanja pojavilo kao opcija, nisam imala takve ambicije. Tek kada sam se zaposlila, posle poznanstva i intenzivnog druženja sa ambicioznim, školovanim i inteligentnim ljudima, počela sam duhovno da odrastam i da bolje sagledavam stvari oko mene”, ispričala je.

Ekonomski razlozi nisu bili presudni, kaže, posebno zbog toga što je imala stalan posao, obezbijeđen stambeni prostor i dodatna primanja, ali… “Prosto sam vidjela da mi Srbija jednog dana neće pružiti ono što zaista želim. Isto tako, svakim danom sve veća nestabilost u zemlji i neozbiljnost cijelog sistema su me natjerali da još jednom razmislim o svom putu i mislim da nisam pogriješila.”

Dajana priča šta je bio prvi korak posle te odluke. “Svakako je za mene to bio jezik jer je to najznačajnija stavka. U novembru sam krenula na časove njemačkog, polagala sam stepen po stepen i u junu sam završila i položila B1 na Goethe institutu u Beogradu. Za to vrijeme sam stupala u kontakt sa poslodavcima, agentima, ljudima koji su već u Njemačkoj. Olakšica za mene bila je ta što imam papire Evropske unije jer sam rođena u Hrvatskoj, pa samim tim nije bilo dugog čekanja oko vize i radne dozvole”, priča Dajana i dodaje da joj je bila potrebna prevedena i ovjerena dokumentacija da bi odradila nostrifikaciju diplome i to je sve.

Ta neophodna dokumenta su, kako kaže, diploma, licenca, potvrda o položenom stručnom ispitu, pripravničkom stažu, svjedočanstva iz srednje škole, potvrde o radu i radnom stažu. Sve to je trebalo da olakša proces priznavanja diplome. “U avgustu sam obavila prvi razgovor u klinici gdje sam konkurisala za posao, a u septembru sam počela da radim. Znači, ukupno vrijeme od kako sam riješila da dođem do momenta kada sam počela da radim, uz učenje jezika, jeste oko devet mjeseci”, rekla je.

Dajana ističe da je odmah našla posao u struci. “Samo pod tim uslovom sam i htela da odem, da budem medicinska sestra u operacionoj sali/instrumentarka, što sam radila i u Srbiji”, ispričala je sagovornica. A koji je bio utisak kada je došla tamo? “Kada bih rekla da sam bila najsrećnija na svijetu, vjerovatno bih lagala. Čovek koji ostavi sve iza sebe, a to nije malo, kada cijela porodica ostane, i dođe u mjesto gdje nikoga ne poznaje, gde jezik ne razumije savršeno, nije baš med i mlijeko. Naravno, kada znamo cilj zbog kojeg smo došli, kada smo vrijedni i marljivi i trudimo se da svaki dan budemo uspješniji u onome što radimo i damo sve od sebe da uspijemo, taj uspjeh je onda zagarantovan. Mogu reći da sam uspješna, mnogo uspješnija nego što bih sa ovim kvalifikacijama bila u Srbiji”, rekla je Dajana Zorić.

Sagovornica otkriva i na šta se najteže navikla. “Ljudi su robovi svojih navika i one se uz mali klik u glavi mogu promijeniti. Ispijanje kafe svaki dan posle posla mi je u jednom momentu nedostajalo, ali sada shvatim da je ta moja navika u stvari bila pogrešna. Nekako sam mislila da zaista imam puno prijatelja, ali sam shvatila da imam možda samo dva ili tri, iako su mi ostalih 30 u početku nedostajali i smatrala sam da se bez njih ne mogu navići. Sada imam neke druge navike, da pijem kafu u miru, da uz to čitam knjigu ili novine i smatram to ispravnijim”, ispričala je.

A šta joj je prijalo kao promjena? “Najviše mi je prijao osećaj sigurnosti, a to se već posle par plata osjeti, uređeniji sistem, važenje istih pravila za sve, što je svakako neizostavno na ovom spisku. Isto tako moram reći da su, recimo, ulice, izletišta, rijeke, jezera puno čistiji i uređeniji. Za mene je Srbija najljepša zemlja, Zlatibor najljepša planina, ali realnost je da se ovdje planine ne urbanizuju, ulice se čiste, priroda se čuva. Onaj ko radi suprotno bude kažnjen, a ne dobija milione eura gradeći stanove bez građevinske dozvole”, istakla je.

Dajana sada radi kao medicinska sestra u operacionoj sali, tj. instrumentarka u Uniklinik Augsburg. To joj je prvo i jedino radno mjesto i, kako kaže, za sada ga ne bi mijenjala. “I te kako imam pogodnosti koje dobijam od klinike – moje dijete ima obezbijeđen vrtić, radno vrijeme je samo prva smjena bez dežurstava, svaki vikend je slobodan, 13. plata, novac za godišnji odmor i kada sam bolesna. Razlika u bruto plati je svakako više nego desetostruka, barem u tom momentu kada sam ja otišla iz Srbije, jer sam imala 40.000 dinara, što je oko 350 eura. Radim osam sati dnevno, od ponedjeljka do petka, što je apsolutno prilagođeno mojim potrebama, kao i potrebama mog djeteta. I da se razumijemo, takvo radno vrijeme treba da se zasluži, a zaslužuje se samo ako ste vrijedni i ako se vaš trud vidi”, objasnila je.

Dajana takođe priča da li je u Njemačkoj i dalje raj za medicinske radnike, ali i šta bi voljela da je znala unaprijed prije nego što je otišla tamo. “Sve to zavisi od toga šta čovjek očekuje od rada u inostranstvu. Ekonomski da, naravno, ali recimo, kada sam radila u Srbiji desilo se da cio program bude gotov u 12 sati, pa do dva sata pijemo kafe, čega ovdje nema. Isto tako se desilo da radimo i do četiri – pet popodne umjesto do dva, i to bez pauze, čega ovdje isto tako nema. Mora se naći balans, ne postoji idealno, nigdje nije idealno, ali ukoliko znamo svoj cilj i spremni smo da istrajemo, i te kako će se isplatiti. Prije nego što sam otišla žao mi je što nisam znala koliko je zapravo njemački jezik težak i da ta diploma B1 sa kojom sam došla koja je za mene bila ogromna u stvari ne znači mnogo. Ovjde ima dosta stranaca, dosta ljudi koji ne pričaju gramatički tačno ili pričaju i previše gramatički tačno da ne možete da ih razumijete”, kazala je.

Dajana priča i kako izgleda njeno slobodno vrijeme. van posla. “Najviše slobodnog vremena provodim sa svojim djetetom, odlazim na izlete i putovanja, dosta čitam. Što se tiče druženja, to se svodi na jedan izlazak mjesečno sa koleginicama, jer svako živi svoj život. Ako je neko nekome potreban, pozvaće ga, a čisto onako da bi trošio vrijeme samo pričajući – i ne baš. Moram reći da meni to sada trenutno odgovara. Koliko god da volim druženje, nekada je previše ljudi, prevelik protok informacija nepotreban. Najbolje drugarice mi žive u Srbiji, s vremena na vreme popijemo vajber kafu, a ja sam minimum četiri puta godišnje u Srbiji, uz to dolazim često i vikendom, tako da mi druženje ne nedostaje”, kazala je sagovornica.

Ne propušta bitna dešavanja u Srbiji, poput koncerata koji je zanimaju, proslava matura, rođendana. “Sat vremena leta i avionska karta su minimum što sebi odavde mogu da priuštim. Nekada odem vikendom na Zlatibor kada ima snijega i kad se uželim kačamka. Nisam i neću zapostaviti Srbiju”, istakla je Dajana Zorić.

A kakvi su Njemci, ima li druženja ili su zaista hladni, kakvi su na poslu? “Moje kolege Njemci su divni ljudi, najviše su mi pomogli da prebrodim svoje početničke krize i veoma sam im zahvalna. Njemci su većinom hladni, ali pravih Njemaca je sve manje i manje, pa se i kultura ovdje pomalo mijenja. Komšije Njemce, nažalost nemam, od šest stanova u zgradi nema nijednog Njemca”, ispričala je.

Izvor: Mondo.rs

Foro: Dajana Zorić (Facebook)