Svake godine, četvrtog četvrtka u novembru, Amerikanci slave Dan zahvalnosti. To je sjećanje na žetvenu gozbu 1621. godine, kada su kolonisti, koji su došli iz Engleske, dijelili prijateljski obrok sa starosjediocima. Ali koliko je priča o Danu zahvalnosti istinita? Glas Amerike posjetio je Plimut u Masačusetsu, mjestu obelježavanja prvog Dana zahvalnosti, da bi utvrdio šta su činjenice, a šta fikcija.

U Plimutu, u saveznoj državi Masačusets, slavio se prvi Dan zahvalnosti. Nekoliko milja dalje nalazi se muzej istorije, gdje su predstavljeni način života hodočasnika i praznična tradicija.

Malka Benjamin iz muzeja Patukset u Plimutu kaže da se “sprema za kuvanje jer su ljudi doneli ćurke, patke i guske.”

Vompanog, starosjedioci koji su prvi Dan zahvalnosti slavili sa engleskim kolonistima, takođe su zastupljeni na izložbi koju nadgleda pripadnica plemena Vompanog, Melisa Kosta.

“Vompanog su još uvek ovde. Želim da misle o pripadnicima tog plemena ne samo u prošlosti već i u sadašnjosti, podučavajući tako javnost”, kaže ona.

Ričard Pikering, glavni istoričar muzeja, kaže da je prvi Dan zahvalnosti obilježen uzajamnim poštovanjem.

“Konačno, ono što se dogodilo u Plimutu u jesen 1621. je najviši nivo diplomatije”, kaže on.

Pleme Vompanog, koje danas ima mali rezervat u blizini, sklopilo je savez sa hodočasnicima. Čak su pomogli pridošlicama da prežive tešku, drugu zimu tako što su ih učili kako da sade useve i žive od zemlje.

“Ne bi trebalo da projektujemo bilo kakvu vrstu nepoverenja, animoziteta kada je reč o tom događaju”, objašnjava Pikering.

Kako je došlo do toga da dvij strane dijele obrok je nejasno. Pripadnica plemena i učiteljica Pola Piters kaže da su hodočasnici pucali iz pištolja, što je Vompanog došao da istraži.

“U jednom trenutku su odlučili, O, to nije pretnja. Samo slave žetvu. I pogodite šta? Sada smo svi ovde. Svi ćemo zajedno da jedemo”, kaže Piters.

Istoričari i drugi stručnjaci nagađaju šta se jelo tokom trodnevne gozbe.

“Vompanog je otišao po živinu, koja je možda bila, a možda i nije bila ćurka. Neke brusnice, jer to je bilo sezonsko voće”, istakla je Pola Piters dok je Pikering dodao da je na trpezi bilo i školjki i ribe.

Ono što nije sporno jeste istorija pobune i razaranja kroz koje su američki starosedeoci prošli kada je stiglo više belih kolonista.

“Želeli su svoju zemlju, želeli su da došljaci odu sa te zemlje. I vidite taj promenjeni stav, od divljenja do stereotipa i ismevanja. I to je podstaklo njihovu želju da ih izguraju sa zemlje bez osećaja krivice”, kaže Pikering.

Hodočasnici su prvobitno došli u Ameriku u potrazi za verskom slobodom, ali očigledno ne za sve, kaže Piters:

“Toliko su žrtvovali za slobodu vjeroispovesti, ali nisu ponudili isto starosjediocima koji su živjeli ovdje.”

Kao i mnogi Amerikanci, Piters i Kosta planiraju da provedu Dan zahvalnosti sa porodicom. Ali će misliti i na žrtvovanje svojih predaka, prenosi Glas Amerike.

NAŠI ISELJENICI PRIHVATILI OVAJ PRAZNIK

Dolaskom u Sjedinjenje Američke Države i naši iseljenici su prihvatili ovaj praznik.

Naser Dervišević je u Njujork stigao 1989. godine i kaže da je ovo jedan od najljepših američkih praznika.

“To tvrdim i iz razloga što su za Dan zahvalnosti porodice na okupu. Kao što znamo, članovi američkih porodice uglavnom žive u različitim gradovima, a nerijetko i u drugim državama. I svi se oni trude da za ovaj praznik budu zajedno i još više se zbliže. Ne znam koliko je priča o dijeljenju obroka starosjedioca sa kolonistima istinita. Treba vjerovati u dobrotu među ljudima i moguće je da se zaista to i desilo prije nešto više od četiri vijeka. Bilo kako bilo, porodična okupljanja za svakog normalnog čovjeka i roditelja su nešto najljepše, tako da mi je zadovoljstvo kad mogu za istim stolom da vidim moje najmilije”, kazao je Naser Dervišević za Portal Revije Fokus.