Ne mislim da je Batrićević dužan ikome, a ponajmanje ne državi da se pravda zbog svojih ličnih stavova koje iznosi u skladu sa ustavom garantovanom slobodom govora.

Ako Batrićević smatra, kako je napisao, da sveštenici SPC „šire mržnju“ ili da su „torokuše“, on ima pravo da to napiše, otpjeva, ili recituje, naročito ako uz te kvalifikacije podastire niz citata kojima obrazlaže svoj stav.

Sporni tekst je autorsko pismo i kao takav mora biti odbranjen svim sredstvima, bez obzira da li smo sa njegovim stanovištem saglasni. Nijedna institucija, naročito ne Srpska pravoslavna crkva poznata po istorijskom revizionizmu i političkoj zloupotrebi svoje misije, ne smije biti fetišizovana kao zabran za mišljenje i prigovor.

Odluka državnog organa da Batrićevića tuži po osnovu Zakona o javnom redu i miru naročito je besmislena, ne samo sa pravnog stanovišta, o čemu će se struka vjerujem izjasniti, nego i sa stanovišta zdravog razuma. Bilo bi divno da kolumne domaćih autora mogu uznemiriti društveni mir koji se ovih dana narušava makar sa nekoliko paralelnih kampanja uoči popisa, čije finansiranje ili inostrani element nisu predmet pažnje tužilaštva.

Batrićevićeve elaboracije smiju biti grešne, mogu biti loše izvedene ili stilski upitne, ali teško da mogu ugroziti nepodnošljivi mir koji se davno nadvio nad Crnom Gorom. To je mir političke zloupotrebe državnih organa koja sa promjenom političkih vjetrova nije nestala, baš suprotno.

Primjera radi na istom portalu Antena M na kojem je Batrićević objavio kolumnu, prije nekoliko mjeseci je lansirana vijest povodom prebijanja bosanskih sportskih omladinaca u Baru, kad se u naslovu i tekstu kazalo da iza nasilja stoje pravoslavna bratstva. Iako je riječ o događaju kojeg se mnogi već jedva sjećaju, u tom trenutku, javnost dvije države bila je uzbunjena a milioni čitalaca pratili su slučaj, pa je nikad potvrđena “informacija” možda zaista mogla narušiti javni red i mir. Srećom, to se nije dogodilo, nikad nismo dobili ni nastavak te priče, niti izvinjenje redakcije, niti neko gromko reagovanje Srpske pravoslavne crkve, a kamoli tužbu. Vjerovatno zbog opšteg nevjerovanja da u kaljuzi javnog/medijskog prostora u Crnoj Gori više išta ima bilo kakvu težinu.

Baš zbog toga, mislim da je ovdje riječ o ciljanoj prijetnji, da je riječ o pritisku kao pokaznoj vježbi i nekoj vrsti zgodnog upozorenja svima koji bi se pobunili protiv revizije istorije pod blagoslovom SPC. Jedan takav neoprostivi događaj ovih dana se odvija u Kotoru gdje se u KC Nikola Đurković prikazuje film Heroji Halijarda u kome se veliča četnička vojska koja je ubila borca po kome se bioskop zove.

Srpska pravoslavna crkva upornim zagovaranjem nasljeđa nacističkih saradnika i ideologije koja je poražena u Drugom svjetskom ratu nesumnjivo hrani mržnju, u svojim nastupima sveštenici zaista nerijetko govore protiv građanskog duha ove zemlje, to rade decenijama, a u posljednje vrijeme i uz pomoć državnih organa. Pitanje stila na koji će se ove stvari reći nije od prvorazrednog značaja. Političko jadanje povodom cijelog slučaja i reviju dosadnih panegirika iz Batrićevićevog okruženja kao da već vidim i tugujem za svakim promašenim slovom. Ali uplitanje tužilaštva u polje javne riječi proširuje područje borbe, izoštrava sliku, ogoljava represiju u najavi, kojoj se crnogorsko društvo mora oduprijeti.

Izvor: Normalizuj.me

Foto: Fokuspress.com i privatna arhiva