Stotog dana rusko-ukrajinskog rata mnoge stvari postaju kristalno jasne.

Koncept „ruskog svijeta“ predsjednika Vladimira Putina, ili pravo Kremlja da „zaštiti“ etničke Ruse i govornike ruskog gdje god da su, doživio je veliki neuspjeh u Ukrajini.

Putinove tvrdnje da su Rusi i Ukrajinci „jedan narod“ sada odbacuju gotovo svi Ukrajinci – gotovo deceniju nakon što je 85 odsto njih reklo da se „osjeća dobro“ u vezi Rusije, dok je 15 odsto njih željelo da se ove dvije nacije spoje, prema anketi koju je 2013. sproveo kijevski Međunarodni institut za sociologiju.

Ukrajinci su odlučni da se Putinov plan da „denacificira“ Kijev i zamijeni predsjednika Volodimira Zelenskog sa prokremljovskom marionetom nikada neće ostvariti.

Na obje strane, neki su došli do jednostavnog, a ipak preplavljujućeg zaključka da se ovaj rat vodi većinom zbog njihovih uvjerenja koja bi se lako mogla smatrati „religijskim“.

Rusija je izvršila invaziju na Ukrajinu jer je ova država „prešla“ na koncept slobodnih izbora i na slobodu da se odvoji od moskovske političke orbite i potraži članstvo u Evropskoj uniji i NATO-u.

NARATIV KREMLJA O POLITICI ZELENSKOG

Kremlj želi da Rusi vjeruju – bez pitanja i slijepo – u „nacističke“ politike Zelenskog i njegove vlade, iako on potiče iz jevrejske porodice koja govori ruski, a neki od njegovih savjetnika i zvaničnika su jermenskog, gruzijskog, avganistanskog i korejskog porijekla.

Azovski bataljon je postao, prema propagandi Kremlja, grupa „nacističkih“ strašila.

Neki azovski borci zaista vjeruju u bjelačku nadmoć, ultranacionalizam i netoleranciju prema pravima LGBTQ grupe i feministkinja.

Iako su oni – zajedno sa drugim ukrajinskim ultradesničarskim grupama – organizovali ogromne skupove i napadali kritičare i policajce nekažnjeno, njihov stvarni uticaj na ukrajinsku politiku je ograničen.

Međutim, ta činjenica nikada nije zaustavila „stručnjake“ bliske Kremlju da uvjere Ruse kako je svaki azovski borac „sotonista“ koji ubija ljude zbog „religioznih“ razloga.

„Oni ispovjedaju spoj paganizma i njemačkog okultizma, u suštini sotonističke rituale uključujući ljudske žrtve, kult krvi, marševe s bakljama“, kazao je Aleksej Kočetkov dnevnom listu Komsomolskaya Pravda.

Propagandisti koje kontroliše Kremlj čine da milioni Rusa vjeruju u najnevjerovatnije teorije zavjere koje uključuju “viševjekovne” zapadnjačke planove da potčini i rasparča Rusiju.

„(SAD) gaji mržnju prema Rusiji“, kazala mi je prijateljica iz Moskve.

MNOGI UKRAJINCI DEMONIZUJU SVE RUSE

Ona je etnička Ukrajinka, ali i dalje vjeruje u „genocid“ nad Ukrajincima koji govore ruski u regiji Donbas na jugoistoku – iako može koristiti VPN da zaobiđe ruske zabrane na Facebooku i posjećivati strane i nezavisne izvore vijesti, te prelistavati izvore vijesti na engleskom.

Možda je lakše biti uz većinu, da se ne bi osjećali otuđenim i izopštenim.

Još jedna prijateljica nastanjena u Moskvi rekla mi je da je „religijski“ aspekt ovog rata nadmašio orvelovski, opisujući ljude oko sebe kao „zombije“ iz horor priče Stephena Kinga.

„Okružena sam zombijima. Niko ih ne prisiljava, oni dobrovoljno i s radošću podržavaju rat“, ispričala mi je početkom aprila.

Ali za svaku akciju, postoji i povratna reakcija.

Mnogi Ukrajinci demonizuju sve Ruse – vojnike i civile – i traže načine da ponište rusku kulturu u svojoj okolini.

Mnogi Ukrajinci takođe biraju da idolizuju svoje vojnike i odlučno odbijaju bilo kakve činjenice o ratnim zločinima koju su oni možda počinili nedavno ili u prošlosti.

Savršeno lucidna 90-godišnjakinja koju sam intervjuisao početkom marta, pričala mi je o masakrima i silovanjima kojima je svjedočila u Volinju, sada zapadnoj Ukrajini, a koje su počinile antisovjetske paravojne jedinice ukrajinske pobunjeničke vojske tokom Drugog svjetskog rata.

RELIGIOZNA VJERA U UKRAJINSKE PATRIOTE

Kada sam mnogo mlađoj Ukrajinki rekao za priču ove starice, rekla je da mora da je „senilna“ ili da joj se sovjetska propaganda „isprala mozak“.

Ona je religiozno vjerovala da je svaki ukrajinski patriota vitez u sjajnom oklopu – i da su masakri koje su ruski vojnici činili u Ukrajini tokom ovog rata jedinstveno nehumani i bez presedana u historiji.

Štaviše, mnogi prvaci Ukrajine pokušavali su da rehabilituju kontroverzne ličnosti tokom rata.

Naša Savčenko, prva ukrajinska pilotkinja borbenog helikoptera, uhvaćena je 2014. u regiji Donbas koju su kontrolisali separatisti. Ruski sud osudio ju je na 22 godine zatvora jer je navodno usmjerila artiljerijsku vatru koja je ubila dvoje novinara.

Dok je boravila iza rešetaka, Savčenko je postala najpoznatija ukrajinska ratna heroina i njen dolazak u Kijev nakon razmjene zatvorenika bio je glavna vijest u medijima.

Ali dvije godine kasnije, nakon što je postala zastupnica u Vrhovnoj radi, ukrajinskom Donjem domu parlamenta, policija i tužioci optužili su je da je planirala „državni udar“ i „teroristički“ napad na kolege zastupnike.

Tužioci su tvrdili da imaju „nepobitne dokaze“ da je Savčenko „planirala, lično regrutovatala i dala upute o tome kako da se izvede taj teroristički čin“ koristeći granate, minobacače i automatsko oružje.

Ona je odbacila optužbe, ali je rekla: „Ko nije razmišljao o tome da digne u vazduh (predsjedničku kancelariju) u Bankovoj (ulici) i Vrhovnu radu? Ako želimo preživjeti u ovoj državi, potrebna nam je potpuna reforma političkog sistema“.

Istraga je ostala u ćorsokaku, a ovih dana se Savčenko vratila na prvu liniju.

Njene pristalice vjeruju da će njeno drugo vatreno krštenje saprati njene navodne grijehe.

„Da, priča je mutna, ali ona se sada bori za slobodu i teritorijalni integritet Ukrajine“, kazala mi je prijateljica, etnička Ukrajinka koja živi u Francuskoj.

Mansur Mirovalev (Al Jazeera)