Ljiljana Krstić je bila prvakinja beogradske pozorišne scene, a najviše je igrala u Ateljeu 212. Bila je i Joka u seriji “Đekna još nije umrla, a ka’ će, ne znamo”, svekrva u “Petrijinom vencu”, starica u “Spasitelju” s Denisom Kvejdom…

Za Ljiljanu je Ljuba Tadić rekao da je velika glumica, ali da je i njemu teško da je definiše, mada su dosta zajedno glumili. Dobila je 1995. godine najveće glumačko priznanje, nagradu Dobričin prsten. Međutim, rijetki je pamte. Preminula je prije dvije decenije, 12. aprila 2001. godine, u 81. godini, a drage koleginice Gorica Popović Arijana Čulina i Stela Ćetković ovako za Kurir govore o njoj.

“Sa Ljiljom sam imala priliku da sarađujem u njenim već zrelim godinama, u filmu ‘Ujed’. Ona je bila različita od svega onoga kako ljudi zamišljaju glumice. Nije bila ni sujetna, a ni puna sebe. Za Ljilju mogu da kažem da je bila velika i fantastična glumica, a opet skromna u svojoj veličini’, kaže Gorica za Kurir.

Ljiljana Krstić i Arijana Čulina u “Đekni” (Foto: Printscreen)

Šira publika Ljilju najviše pamti kao Joku u seriji “Đekna još nije umrla, a ka’ će, ne znamo”, koja je proslavila i splitsku glumicu Arijanu Čulinu.

“Ljiljanu sam upoznala još kao mlada, prilikom snimanja ‘Đekne’. Mogu reći da sam imala sreće da radim i učim od velikih glumaca, među kojima je bila i ona. Čini mi se da je to bilo vrijeme u kojem se više držalo do naše profesije, a i kriterijumi su bili puno viši. Prećutno je postojala neka hijerarhija i poštovanje. Ljiljana Krstić bila je istinska diva tog vremena, odmjerena, profesionalna, glumica sa stavom, svjesna onog što nosi u sebi. Meni, kao tada pripadnici mlađe generacije, djelovala je na prvi pogled čak i strogo, hladno, međutim, budući da sam imala prilike da provedem s njom duže vremena, pomalo sam otkrivala jednu toplu, vrlo jednostavnu osobu. Uostalom, zar nisu uglavnom svi veliki omjetnici upravo takvi? Moćni i jednostavni u isto vrijeme”, kaže se Arijana.

I prvakinja drame Narodnog pozorišta u Beogradu, Stela Ćetković, ima samo divne riječi za stariju koleginicu.

“Nije nimalo lako, ali je veoma, veoma važno, bolje reći neophodno, da se sjećamo velikana umjetnosti, posebno onih koji su pomjerali granice. Velika glumica Ljiljana Krstić je obilježila svojim ulogama najznačajnijih 50 godina u razvoju našeg pozorišta, a prije svega u razvoju glumačkog izraza”, kaže Stela.

Korice monografije u izdanju UDUS

Ona naglašava da je Ljiljana maestralno igrala klasike, isto tako, superiorno, kao i autore novih pravaca svjetske dramaturgije, a posebno ističe predstavu “Ko se boji Virdžinije Vulf”, koja je označila prekretnicu u pozorištu kod nas, ali i u svijetu.

“Posjedovala je snagu duha kojom je do tančina umjela da pronikne u senzibilitet pisca i kreirala uloge s nečuvenom ubjedljivošću, snagom i vrhunskom ljepotom igre koja je plijenila. Rekla bih, danas, da je Ljilja imala harizmatičnu jednostavnost, tj. ona je u svakom trenutku, da li na sceni ili u salonu, svemu davala besprijekorno tačno značenje i značaj i time nepogrešivo, neosjetno usmjeravala svako događanje baš tamo gdje treba da ide. Britkost, nenametljivost, otmena diskretna direktnost, umijeće ekonomisanja energijom, a sve u službi probe – i na sceni i van nje”, sjeća se Ćetkovićeva.

Stela je imala sreće da prati kako njena koleginica stvara antologijsku predstavu “Sumrak”, u kojoj je igrala Nehame.

“Možda je sazrelo vrijeme, budući da je bilo pokušaja i prije 15 godina, da se ustanovi nagrada za glumu ‘Ljiljana Krstić’. Postoje snimci predstava, TV i filmska ostvarenja; mogli bi studenti glume i mladi glumci mnogo da uče od nje, bar mislim da bi bilo dobro”, kaže Stela Ćetković.

Foto: Printscreen