Da joj je neko pričao da će biti prva studentkinja Muzičke akademije iz Bosne i Hercegovine na Univerzitetu Arizona, asistentkinja kamerne muzike, svirati u rezidentnom gudačkom kvartetu univerziteta i podučavati djecu violini na drugom kontinentu – ne bi mu vjerovala, kaže za Oslobodjenje.ba Melisa Karić, magistrica violine, rođena u Zenici. “Suze, krv i znoj” koje godinama lije konačno su se isplatili.

PREKO TRNJA DO ZVIJEZDA

U gotovo 10.000 kilometara udaljenu Arizonu stigla je prošle godine, ali to nije bila prva destinacija nakon Zenice i Sarajeva. Najprije ju je Erasmus+ razmjena studenata odvela u Španiju. Nekoliko godina studija van domovine dalo joj je odličan uvid u stvarno stanje našeg obrazovanja.

Nakon što je s kolegama i profesorima na Univerzitetu u Sarajevu podijelila vijesti o odlasku, naišla je na obeshrabrujuće komentare. “Ne trudi se da ideš, svakako ćeš se vratiti”, govorili su.

“S druge strane, neću zaboraviti podršku onih koji su vjerovali u mene – moje porodice, prijatelja i profesora s oba univerziteta koja sam prethodno pohađala”, dodaje Melisa i otkriva da je profesor i mentor kojeg je upoznala u Španiji najviše doprinio njenom odlasku u Ameriku.

“Iskustvo studiranja i života u Španiji (Vigo) bilo je nestvarno. Moj mentor je bio odličan i odmorila sam se od života u Sarajevu, kada sam u više navrata razmišljala da ostavim violinu. U Španiji sam kao član profesionalnog simfonijskog orkestra imala priliku da sviram s eminentnim dirigentima i solistima, a ispostavilo se kako je to bila odlična priprema za ono je što je uslijedilo”, priča Melisa, studentkinja trećih master studija.

Iako je sada trebala da bude na doktorskim studijama, situacija je ipak nešto drugačija.

“Ovdje je sve bilo spremno, međutim, zbog administrativnih komplikacija Sarajevskog univerziteta, nisam uspjela da riješim dokumentaciju na vrijeme. Tokom diplomskih studija na Muzičkoj akademiji u Sarajevu morala sam da naučim kompletan pravilnik i zakone univerziteta – čak i ono što piše sitnim slovima – a to definitivno nijedan student ne bi trebao. Mnogo je izvanrednih studenata u BiH koji obnavljaju godinu ili čak odustaju od fakulteta zbog pojedinih profesora i odluka koje bi drugdje bile razlog otkaza. Nažalost, u Sarajevu je to postalo “normalno”, a ako se protiv toga nastojiš boriti, jedino što dobiješ su frustracija i stres”, mišljenja je Karić, koja se radom i postignutim rezultatima izborila za stipendiju i u narednoj godini.

NE VRAĆAM SE NAZAD

“Nedostaju mi porodica i prijatelji u BiH, ali ovdje se osjećam kao kod kuće. Rad, trud i zalaganje se isplate, vrednuju, cijene i plaćaju”, iskreno će Melisa o životu u SAD-u, gdje su ljudi, kako kaže, mnogo više fokusirani na posao.

Postoje evidentne razlike i u odnosima između učenika i profesora, ali i roditelja, na šta joj je u početku bilo teško da se navikne.

“Roditelji dolaze na časove s djecom, vježbaju s njima, dok su kod nas stava: “Upiši ga u muzičku da ne bude na ulici“, a srednja muzička škola se upisuje kako bi se izbjegle matematika i fizika. Samim tim je i znanje nekvalitetno, što na fakultetu postane očigledno”, kaže Melisa.

Radila je u Srednjoj muzičkoj školi u Zenici koju je i završila.

Melisa Karić (Foto: Privatna arhiva/Oslobođenje)

“Obučavala sam klasu izuzetno vrijednih, talentovanih mladih violinista koji su prolazili ono što sam ja. Najveća prepreka na koju naiđeš, a koja vremenom postane ogromno breme je bosanski mentalitet – zašto misliš da možeš uspjeti s obzirom na to odakle dolaziš?! I dok se profesori ovdje trude da pomognu svim učenicima, u BiH su opterećeni kompleksima i stavom: “Dokazaću ti da nećeš uspjeti i biti bolji od mene”. Ipak, vjerujem da je znanje najjače oružje i da ga niko ne može oduzeti!”

Arizona je bilo pozitivna promjena i iz drugih razloga, kao što su mogućnost stalnog boravka na akademiji i dostupnost prostora za vježbanje instrumenta, pristup kompletnoj profesionalnoj literaturi, rekreacijskom centru u sklopu univerziteta, koji nudi korišćenje bazena, teretane, košarkaških, odbojkaških i teniskih terena. I opet uočavamo na koliko niskim granama je visoko obrazovanje u BiH…

A Melisina priča bi bila nepotpuna bez pitanja koje je vjerovatno čula mnogo puta: Zašto violina?

“Željela sam da sviram klavir, ali mama me odgovorila od toga jer „svi sviraju klavir“ (smijeh). Druga ideja je bila ni manje ni više više nego frulica, ali ipak sam se odlučila za violinu, jer je stariji brat počeo da svira violončelo. Mnogo puta sam se pitala da li sam izabrala pravu karijeru – je li zaista vrijedno svih odricanja, dana i nerijetko noći vježbanja, žuljeva i rana na prstima, finansijske žrtve koje su moji roditelji nesebično pravili… Sad sa sigurnošću mogu reći – da”.

Zahvaljujući istrajnosti, trudu, disciplini i zalaganju, danas ima čast da svira u Rezidentnom gudačkom kvartetu univerziteta gdje scenu dijeli sa violistom iz Amerike, čelistkinjom iz Australije i violinistom iz Južne Koreje, koji je završio najpoznatije muzičke akademije u Americi – New England i Julliard.

“A ja sam akademiju završila s violinom koju sam kupila u osnovnoj školi. Ogromna je to razlika. Pitala sam se kako ću uopšte da sviram pored njega, a onda sam shvatila kolika je to privilegija i odlučila da učim od njega”, ističe Melisa.

Vanredno stanje izazvano koronavirusom, koje je zadesilo čitav svijet, Melisu je zateklo daleko od porodice. Biti sam u ovakvoj situaciji izaziva i pomalo zastrašujući osjećaj.

USPJEH SE SKUPO PLAĆA

“Uprkos svim restrikcijama – od zatvaranja univerziteta do otkazivanja svih koncerata – uvidjela sam da je dolazak u Arizonu ipak bio prava odluka. Brojna vrata su zatvorena, ali mnoga druga su se otvorila. Iako je školska godina završena online, to nije spriječilo profesore da osmisle kako studentima da obezbijede kvalitetno obrazovanje. Imala sam čast da sviram premijeru djela “Quintetto Profano”, koje je napisano za muzičare u karantinu. Umjesto klasičnog koncerta u dvorani s publikom, izvodili smo koncert online s gledaocima koji su se pridružili putem društvenih platformi. Definitivno drugačije iskustvo izvođenja, koje će, s obzirom na aktuelnu pandemiju, sigurno dobro poslužiti u narednom periodu. Iako su mnogi ljetni kursevi širom Amerike otkazani, veliki je broj onih koji su ponudili učešće svim studentima koji žele da uče i napreduju. U drugačijim okolnostima za takve časove i savjete morali bi platiti hiljade dolara, a ovako je besplatno”.

Da je lako – nije. Ali jedno je sigurno – isplatilo se.

“Ovdje se mnogo cijene kreativno razmišljanje i neamerički pristup i mišljenje – ne nužno bolji, ali drugačiji”, kaže Melisa.

Po završetku trećih master studija ima namjeru da upiše doktorat na nekom od američkih univerziteta.

Iako joj mnogo nedostaje porodica, o povratku ne razmišlja…

“Žao mi je bilo da odem iz BiH i osjećala sam se krivom što napuštam ono što je moje, ali, nažalost, mnogi u BiH ne znaju da cijene ono što imaju. Mladi se često ne usuđuju da prate svoje snove, a to je potpuno razumljivo. Strah od nepoznatog, odlazak od porodice, nedostatak finansijskih sredstava su ogromne prepreke, ali zaista vjerujem da se vrijedi potruditi za bolji i srećniji život”, rekla je Melisa.