Svakom ko ode na fudbalsku utakmicu sa Adnanom Huremovićem u Eschu potrebno je strpljenje. Morate stalno da čekate dok on pozdravlja jednog poznanika za drugim i razmjenjuje nekoliko riječi sa njima, tako da put do “štanda za pivo” može potrajati malo duže. Posebno na stadionu Emile Mayrisch, gdje je igrao za Folu između 2003. i 2008. godine, najduže u Luksemburgu u svojoj karijeri…

“’Zdravo’, ‘Dobar dan’ ne košta ništa”, objašnjava on svojim brojnim poznanicima.

U Crnoj Gori je upravo tako: ljudi su otvoreni i vrata kuća nikada nisu zatvorena.

“Svi su dobrodošli. Usput, to se odnosi i na našu kuću ovdje u Eschu”.

Huremović igra fudbal od desete godine. U svom rodnom gradu, Beranama, prošao je sve omladinske kategorije u klubu. Sa 17 godina debitovao je u prvoj ekipi i odmah se pridružio Drugoj jugoslovenskoj ligi.

S ekipom u Luksemburgu (Foto: “Komun@”)

Ali, karijera je iznenada prekinuta, jer je odsustvovao zbog služenja vojnog roka. Nako toga odlučio je da napusti zemlju i potraži fudbalsku sreću u Luksemburgu, gdje mu je živio ujak.

Huremović je potom dvije godine proveo u glavnom gradskom klubu Spora, ali je 2001. bio primoran da se vrati u domovinu i čeka dozvolu za boravak. Fudbal mu jeste pomogao, iako naglašava: “U svim tim klubovima u ovoj zemlji obećan mi je posao, ali ga nigdje nisam dobio”.

Bio je žilav, ali uvijek fer defanzivac (uprkos mnogim žutim kartonima, Huremović nikada nije popustio). To je igralo značajnu ulogu za povratku u nacionalnu diviziju. Dan prije zamjene dobio je od odgovornih osoba informaciju da treba da nađe neki drugi klub i da im više ne treba. Sa Gerardom Lopezom na čelu, Fola je dobila dobru finansijsku podlogu i tako omogućila potpuno nove mogućnosti za tržište transfera. “Crnčuga” je obavio svoju dužnost i sada je mogao da ide.

Sa brojem šest u dresu Berana (Foto: “Komun@”)

Huremović se preselio u prvu ligu nakon Ehlerangea, nakon čega slijede Munsbach i Schifflange, prije nego što se vratio u Ehlerange, gdje je završio svoju aktivnu karijeru sa 37 godina. Od tada je član FC Commune Esch. Od 2015. obezbijeđen mu je posao u opštini Esch. Od tada mu fudbal više nije bio najvažnija stvar u životu. Porodica je došla na prvo mjesto.

Godine 2005. oženio se Elidom, koja radi kao koordinatorka interkulturalnih medijacija u ministarstvu obrazovanja. Iako oboje potiču iz Berana, prvi put su se sreli u Luksemburgu.

Dvije godine kasnije dobili su ćerku Hanu, a potom Unu.

“Porodica je najvažnija stvar. Mi živimo za našu djecu, radimo sve za njih”, kaže Adnan.

​​”Često pričam Hani kako smo odrasli u Beranama i koliko one imaju sreće da ovdje odrastaju. I, naravno, ne mogu zamisliti šta to znači imati samo par cipela i biti zadovoljan”.

Huremović dok je igrao u Luksemburgu (Foto: “Komun@”)

Adnan je odrastao sa dvojicom braće. Otac im je bio radnik u fabrici, dok je prerano preminula majka za života uglavnom brinula o porodici i domaćinstvu. Adnan je pohađao zanatsku školu do 16. godine, nakon čega je znao samo za fudbal, a uzor mu je bio napadač Fiorentine Gabriel Batistuta.

Huremović nije napravio veliku karijeru, ali mu je fudbal otvorio vrata novom životu u Luksemburgu… Žali što još ne govori jezik domaćih, “jer kada djeca razgovaraju sa mojom suprugom za trpezarijskim stolom na luksemburškom, osjećam se pomalo glupo”.

“Razumijem skoro sve, ali govoriti je nešto sasvim drugo. To je moja krivica, ali nije prekasno”, zaključuje 43-godišnji Adnan.

Philip Michel, luksembuški list “Tageblatt”

(Prenijela “Komun@”)