Jedan od mnogobrojnih pečalbara sa područja bjelopoljske opštine, iz prelijepog sela Bistrica, Hajriz – Hačko Brčvak, gazio je trnovitu stazu. Život ga nije milovao, iskušavao, dizao ga i obarao, tjerao da traži pravi put. Danas, kao uspješan privrednik, ne zaboravlja teškoće, trudeći se da ne dopru do familije, prijatelja i svih okolo. Nesebično pomaže. Njegova sudbina, smatra on, bila bi promašaj da se nije okrenuo vjeri, najboljim vrijednostima koje većina vjera propovijeda, a malo vjernika praktikuje. Duhovnosti i dobar domaćin isprepleteni su u Hačku Brčvaku, velikom humanisti.

SKRIVAČ DOBROČINSTVA

Veliku humanost Hajriz Hačko Brčvak pokušava da prikrije, neće da se tim hvali, smatra da to nema snagu ukoliko se time treba hvalisati. Ali dobar glas daleko se čuje. I – neka se čuje! Saznali smo za nebrojene pomoći kako našim prostorima tako ka drugom kraju planete: u Burkini Faso, u siromašnom selu, djeca su umirala zbog nedostatka vode, pa je Hajriz čuvši za to poslao novac za kopanje bunara i kaptiranje vode! Unio sreću i zdravlje u njihove domove.

Na Madagaskaru su djeca koja kroz močvare išla u školu svakodnevno napadana od aligatora i ginula. Hačko je čitao tekst i poslao novac da se napravi most.

Mali Bogdan Vukosavljević je, dok vi čitate ovaj tekst, na ekspertskom liječenju od kancera na klinici u Istanbulu i željno ga očekujemo da se vrati zdrav zahvaljujući čovjeku o kome pišemo. Mogli bi navesti i nešto slično uskoro, ali skromni karakter neće da se o njegovim namjerama piše.

Foto: Privatna arhiva

Hajriz kaže: „Što više daje, njemu gospodar uzvraća sve više, što je slučaj sa svima na planeti“. I izaziva nelagodan osjećaj. Jer se svi možemo sjetiti ponekoga oko nas. Ko ima, a ne želI donirati. Ponosan je na ljude koji ga okružuju, i ističe one koji zavređuju pominjanje: Goran Goci Leković, Nedim Neno Hadžalic, Jasko Drpljanin, Ado Gagula, Ernad i Edis Škrijelj, Sulejman Bugari, Goran Dimov,Bucko Bešlić, Zlatko Vujotić, Hako Kolić, Tomas Schuring, Hasan Čuturić i još dosta njih, naravno.

Zahvalan je  dragom Bogu na svakom daru, a darom smatra upoznavanje s njima. Potvrdu ovih riječi o njemu naći će uz ispijanje šolje kafe sa njim, svako ko bude imao prilike da ga sretne u Staroj Čaršiji. A nije ga teško naći, njegova su vrata i duša otvoreni. Upoznaćete jednog dobrog građanina, Crnogorca koji zarađeno novac ulaže u domovinu, dio daje sirotima, nesebično investirajući u opštinska, zajednička, dobra, za generacije iza njega „i kada njega ne bude bilo“.

HAČKO KAO FENIKS

Kao dijete iz desetočlane bistričke porodice završio je osnovnu školu, pa zatim dva razreda gimnazije u Bijelom Polju. Dobio je stipendiju IMT u Beogradu i nastavio školovanje, ali taj novac jedva je pokrivao stan i hranu pa već kao srednjoškolac odlazi za Rumuniju zbog dinara više. Završio je mašinsku, upisao višu i u Beogradu proveo, kako kaže, možda najljepši dio života. Odslužio JNA, te pošao kod najstarijeg brata u Njemačku da obezbijedi nastavak školovanja. Tada je kupio prvi auto: „jer se bez te simbolike tadašnji naš gastarbajter nije vrednovao“… Sječa šume, čišćenje i kopanje kanala… Prihvatao je teške radove, a uz njih je sebi nametnuo da dnevno širi znanje njemačkog, sa po pet novih riječi koje bi izgovorio i napisao. Bez jezika – nema napretka, „kako zbog posla, a tako i zbog Njemica“ voli da u šali istakne. Počeo je da radi u ugostiteljstvu, a nedugo zatim, 1991. počinje raspad njegove Jugoslavije na koju je bio ponosan a i danas je. „Sredio“ je papire da ostane u Njemačkoj kao kuvar, a pomogao mu je i brak.

Svoj prvi restoran otvorio je 1993, a godinu kasnije i građevinsku firmu, zaposlivši veliki broj izbjeglica s naših prostora. Pomaže mnogima, a počinje i zarađivati. Napravivši dvije kuće u Rekenu 1996, otvorio je restoran u Dortmundu uloživši veliki novac. Restoran poslije dvije godine počinje da slabije posluje, a građevinska firma za koju je radio propada ostavši  dužna veliki novac. Počinju teška vremena. “Mercedes”, statusni simbol uspješnog privrednika, zamijenio je „džetom“ od par stotina eura. Jedva je mogao kupiti malo mlijeka za djecu. Svakodnevno su ga telefonom zvali povjerenici kojima je ostao dužan.. Nestale su kuće, restorani, građevinske mašine, odlazili prijatelji. Uticalo je to na psihu. Stalno je razmišljao da li se ogriješio. I nije posustao, jer je vjerovao u Boga. Tražio je posao kod građevinskih firmi sa kojima je sarađivao. Polako su prestajali da ga proganjaju zbog dugova. Većina je znala da mu nemaju što, ali je bilo upornih koji su htjeli da ga dodatno zaduže. Uspijevao je pomalo vraćati privatne dugove, ostavljajući državne po strani. Uspio je otvoriti novi restoran, mongolski, prvi tog tipa u Njemačkoj, u Minsteru.

Foto: Privatna arhiva

Zvao se Monegro, bio rado posjećen. Hačko se izdigao iz pepela, ali se nanovo okrenuo skupim vinima i opet posustao zahvaljujući samo sebi, i nikome drugom. Građevinsku firmu prinuđen je zatvoriti oko 2005. Nije mogao otvoriti više ništa na svoje ime. Restoran prebacuje na svoju sestru od strica Minu, ali i nju uvlači u probleme, pa poslije 6 godina i to propada. Ponovo ostao bez novca, posla, ponovo odlaze prijatelji.

SPAVAO U “AUDIJU” NA NULA STEPENI

Ostaje četvoro djece o kojima se mora starati. Neuspješno je probao aktivirati novi restoran. Trajao je godinu dana, a umeđuvremenu  odlazi iz zajedničkog stana starim “audijem” dovezenim iz Bijelog Polja, sa 50 eura u džepu. Bez goriva uskoro, spava u “audiju” na nula stepeni Celzijusovih. S novim ortakom, drugom po kocki, htio je otvoriti opet novi restoran u Esenu. Bezuspješno. Pa novu građevinsku firmu s jednim Turčinom, ali zbog turčinovih dugova (većih od Hačkovih) sve propada. Ponovo je sam sa sobom i „sa svojim gospodarom kojeg ne ostavlja, a i on njega“. Nedaće smatrao je iskušenjima. Jedina svijetla tačka mu biva hotel Monegro već kupljen u Šušanju, no bio je kreditno opterećen. U Minsteru otvara novu firmu 2011. Zakupio je kancelariju za 200 eura, u njoj češće i spava, ili kod ćerke u studentskoj sobi.

Ubrzo nalazi posao u Luksemburgu, pa još jedan posao u Njemačkoj ali – nije mogao da naplati. I tu odustaje „od betona“ osluškujući tržište. Dosjetio se šta će! Napušten od prijatelja i starih radnika uposlio je nekoliko Rumuna i Makedonaca. Od mehanizacije je imao samo lopate i krampove i jednu iznajmljenu mašinu za proboj kanala ispod zemlje. Riješio je da sa jednim ortakom postavlja optičke kablove. Nižu se prvi metri, za njima i kilometri. Staje na noge. Snagu su mu davala djeca kao pokretački motor dobio je u novoj ljubavi. Te 2013. dolazi u Crnu Goru i bolje upoznaje sadašnju suprugu Selmu. U stvari, znali su se od 2008. Radila je u Domu zdravlja u Baru, kao diplomirani tehnolog. Druženje je sad učestalo, ali nije sve bilo glatko, jer je i dalje bio finansijski opterećen, banke su njegove preostale nekretnine davale više puta na prodaju, radi naplate potraživanja. Osnažile su nesuglasice s poslovnim partnerom, jer su različito gledali na posao. Razišli su se na kraju i to tako što su partneru ostale mašine i većina radnika. Međutim, situacija je kudikamo lakša jer su dugovi vraćeni. Uz sugestije drage mu Selme počinje novi život. Polako zarađuje i – ne gubi više! Pomišlja da otvori restoran u Emerihu na Rajni, ali ubrzo odustaje od tog posla. Riješio je da pošteno zarađuje na građevini i pomaže nevoljne, koliko god to bilo.

Foto: Privatna arhiva

Naumio je da otvori nešto u Starom Baru. Tamo je kupio jedan objekat i, kako voli reći, dragi Alah ga povezuje sa Zlatkom Vujotićem, „koji mu napravi divnu suvenirnicu“. Međutim, kako je tokom saradnje sa Zlatkom uvidio „da nisu svi ljudi skloni odugovlačenjima, lažima i praznim pričama“, poželio je da sarađuju na novom restoranu u kom neće biti služen alkohol. Zlatko je preuzeo projekat, a Hačko se vratio poslovima u Njemačkoj sa preostalom ekipom Makedonaca koji ga ne ostaviše. Nastavio je uspjehe. Želi da pomene Gorana Dimova iz Makedonije koji je danas direktor njegove firme MIH gmbh, veoma uspješne.

FIRMA SA 400 RADNIKA

Poslije godinu dana teškoga rada, ta firma postaje drugi izvođač generalnog provajdera za optiku. I dalje se voze starija vozila, ali se svaki cent ulaže pametno u mašine, ljudstvo i dobra djela. Kako zarađuje više, tako osjeća da treba – i da daje više. “Da mu je dragi Bog povjerio misiju da pomaže nemoćnima i nevoljnima”, kaže Hačko. Sada zna mnogo više o vjeri. Vozni park i mašine se povećavaju. Ali živi asketski. Već 2016. ne duguje ni dobavljačima ni radnicima. Godinu kasnije, zajednički život sa Selmom, kruniše brakom, iako još bez sopstvenog stana.

Malo prije, na stazi oporavka, potresla ga je 2014. smrt majke Feride koja ga je bezrezervno voljela i podržavala. A Hajriz je jedan od rijetkih koji je razdužio sve dugove iz prošlosti, čak 20 godina unazad! Mnogi nekadašnji dobavljači prosto nisu mogli da vjeruju! Većina nije ni znala koliko je to bilo, pa se mučio da dođe do svih tih cifara. Otplatio je do poslednjeg centa i napokon je mogao da svoju Selmu udostoji zajedničkim domom, kojeg je su, na veliki radost, 2017. ukrasili ćerkicom Aminom. Na današnji dan firma zapošljava 400 radnika. Posjeduje 100 kamiona, 50 bagera, 60 kompresora. Od gradonačelnika je dobila 21.000 kvadratnih metara po povoljnoj cijeni u industrijskoj zoni. Zaliha u novcu nema, jer ulaže u firmu, ili u Crnu Goru. Cilj mu je da tako nastavi i da, kako kaže, daje po K’uranu zekat od 1,5 odsto u dobrotvorne svrhe. On je taj procenat povećao, te izdvaja 5-10 odsto od svakog bolje odrađenog posla. Ostvario je želju da ode na hadž 2017. i od tada je neraskidivo vezan za posjetu Božjoj kući. Ćabu posjećuje dva puta godišnje.

Amer Ramusović (“Komuna”)