U maloj obućarskoj radnji, u Ulici Balšića u centru Podgorice, radi Džijat Lekić. Za mušterije omiljeni Džijo. Radnja se simbolično zove “Napredak”, a naprijed gura preko pola vijeka.

Obućarski zanat je umjetnost, počinje priču Džijat. On ne pravi razliku između bogatog i siromašnog čovjeka. Cipele nose obojica.

“U doba komunizma postojale su zadruge opančara i obućara. Tu se zanat pekao, šegrt je učio od majstora. Tu su i moji počeci“, prisjeća se Džijo.

Zadruge su u Jugoslaviji omogućavale seoskom stanovništvu da, u vrijeme ratova, visokih poreza, nerodnih godina i primitivnih obrada zemlje, preživi i poboljša svoj materijalni položaj. Tridesetih godina prošlog vijeka nastalo je i geslo zadrugara: “Udruživanje je zakon života na kome se temelji svekoliki napredak“.

Vrijeme je odnijelo komunizam, a sa njim i posljednju zadrugu. Od 2005. godine, kada se osamostalio, Džijat je u “Napretku” svakoga dana, izuzev nedjeljom, od sedam ujutru do osam uveče.

“Koliko muzike toliko para“,važi u njegovom slučaju.

Sa 16 godina uplovljava u obućarske vode.

“Zanatlija mora da se preda svom poslu. Da bi se obućarski zanat usavršio potrebne su od dvije do pet godina. Nije teško, kada postoji volja“.

U “Napretku” radi i Omer Mujo Hodžić, Džijatov rođak. Tu je već sedam ili osam godina, a na zanat se već odavno privikao. Sa osmjehom kaže da se teže privići na ćud ljudi.

“Kada popravljamo ženske potpetice, na svaki udarac čekića, onim osjetljivijim mušterijama se otrgne jedno – pazite!“.

Džijat kaže da posla ne fali i da od obućarstva može da se živi. Svejedno, obućar se u Crnoj Gori može postati jedino praksom u nekoj obućarskoj radnji. Škola za ovaj zanat ne postoji.

Vlasnik “Napretka” se prisjeća vremena kada su u Crnoj Gori radile fabrike koje su prehranjivale porodice.

“Imali ste ‘Titeks’, ‘Košutu’, ‘Polimku’, fabriku ‘Radoje Dakić’, ‘Marko Radović’, ‘Obod’ i mnoge druge. Svaka je zapošljavala po par hiljada ljudi. Gradovi u kojima su se nalazile bili su naši industrijski centri, a sa njihovim zatvaranjem mnogi su izgubili radna mjesta i sada polako odlaze iz Crne Gore. One su nekada bile simboli našeg napretka a sada su ruševine“.

“Preduzetnik finansijski bolje živi u kapitalizmu. Ipak, onda je bilo sigurnije. Ne branim nikoga, nisu mi komunisti ništa dali, osim čekića. Znalo se: koliko radiš, toliko zaradiš. Sad više ništa nije sigurno, živi se od danas do sjutra. Vrijeme je strahovanja“, priča Džijat.

Kalup za širenje, presa, mašina za šivenje i čekić samo su neki od obućarskih alata. U radnji “Napredak” cipele popravljaju, a ne proizvode. Džijat nerado kaže da razlog za to nije samo finansijske prirode. Tržište diktira tempo, a preprodaja i uvoz su u Crnoj Gori lagodniji put do zarade.

Dani kada se nosila obuća koju su proizvodile ‘Lenka’ i ‘Mladost’ iz Bijelog Polja, davno su iza nas. Fabrike su privatizovane, a radnici su završili na birou rada. Mnogi su, umjesto otpremnina, prije dočekali invalidske penzije, jer su u međuvremenu zbog stalnog kontakta sa štetnim materijama oboljeli od vaskulitisa i drugih bolesti.

Život u savremenoj Crnoj Gori Džijat Lekić opisuje iskustvom koje je imao sa svoja dva šegrta.

“Strpljenje je među glavnim obućarskim vrlinama. Ali, u potrazi za boljim životom ono se lako gubi. Dva momka koja su vrijedno radila kod mene ipak je privuklo inostranstvo. Razumljivo“.

U Crnoj Gori postoje mini grantovi za zanatlije koje dodjeljuju ministarstva, strana preduzeća ili organizacije Evropske unije. Džijat kaže da taj novac nije dovoljan ni za opremu.

Najviše ga brine što je u silnim traganjima, ambicijama i zaradama izgubljen osjećaj za porodicu i ona toplina doma. Nada se da će se to bar malo promijeniti novim Zakonom o neradnoj nedjelji.

U “Napretku” popravljaju i kaiševe, tašne i torbe, kofere. Ovdje dolaze svi – od političara do penzionera, a ni veresija im nije strana. Džijat kaže da su cijene za obućarske usluge u Crnoj Gori, u odnosu na region, daleko niže, ali da ih zbog siromaštva ne dižu. U Hrvatskoj su, na primjer, popravke peta i polovina muških cipela dva puta skuplje. Bez obzira na to, Džijat često u šali kaže mušterijama: “Ti doneseš nove cipele, mi ih napravimo još novijim“.

Njegovo iskustvo svjedoči da u Crnoj Gori kupac nije zaštićen.

“Mnogi ne znaju šta kupuju. Jednom sam mušteriji, koja je na popravku donijela čizme poznate marke, rekao da je veliki novac, umjesto za pravu kožu, dala za skaj. Ovakve prevare su česte“.

Nije zlato sve što sija. On objašnjava da se uvozi obuća čiji izgled prija oku, a da se o kvalitetu manje vodi računa. Cijene su, naravno, visoke. Opasnost obućarskom zanatu vreba iz nekih kineskih butika, od cipela koje su za jednokratnu upotrebu i koje ne vrijedi popravljati. Jednostavnije je i ekonomičnije kupiti nove.

Obućarska radnja je atelje gdje vješta ruka obućara iznošenim cipelama daruje novi život. Džijov “Napredak” je više od zanata. To je umjetnost.

Andrea Jelić (“Monitor”)