“Neću više da budem sam, hoću da imam druga”, molio je roditelje Nikšićanin Željko Mrvošević koji je tada imao nepunih sedam godina.

Bilo je to u ljeto 1970. kada je u nikšićko naselje Humci stigla grupa socijalnih radnika sa nekoliko mališana bez roditeljskog staranja koje je trebalo smjestiti u hraniteljske porodice. Među golobradim dječacima bio je i jedan Nenad, nekoliko mjeseci mlađi od Željka. Njega je Mrvošević izabrao za druga, kasnije brata. Ili je to “biranje” bilo uzajamno. Tek, Stana i Branko Mrvošević morali su da odluče.

“Zbog zdravstvenih problema koje sam imala nijesmo mogli više da imamo djece. Zbunjeni Željkovom idejom, ali i upornošću, pitali smo se šta da radimo. Branko je odluku prepustio meni. Željkova sreća, naša ljubav prema djeci i dječak koji je tražio toplinu doma, bili su više nego dovoljni razlozi da odlučimo da Nenad postane član naše porodice”, prisjeća se teta Stana tog ljeta kada je njihova porodica postala bogatija za još jednog člana.

Ni ona ni, sada pokojni, Branko nijesu ni slutili da će njihova porodica nastaviti da se širi. Dva mjeseca kasnije socijalni radnici su im doveli i šestogodišnjeg Miloja. Ali, samo na nekoliko dana.

„Zamolili su me da Miloja pričuvam nekoliko dana dok se žena, kod koje je bio smješten, ne oporavi i izađe iz bolnice. To nekoliko dana potrajalo je skoro mjesec. Kada su socijalni radnici došli za njega u kući je nastao plač. Njih trojica zagrljeni počeli su da plaču i mole da ih ne razdvajamo. Tada je Branko kazao: ‘Ti si odlučila za Nenada, ja ću za Miloja. Iz ove kuće neće nigdje. Kada ima za njih dvojicu, biće i za trećeg’. I tako dobismo još jednog sina“, priča teta Stana koja je na Božić „ušla u 80. godinu“, pišu “Vijesti”.

Nije još, kaže, bilo teško da ih podiže. Sva trojica su bila dobra djeca, a ako bi se desilo da ponekad vikne na njih, Branko bi odmah stao u njihovu odbranu.

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.