Božić 1942. godine mogao je da bude strašan dan za Srbe u Tuzli. Ustaše su planirale da na Badnje veče dignu u vazduh pravoslavnu crkvu Uspenja Presvete Bogorodice sa nekoliko stotina vjernika u njoj, a da odmah zatim izvrše pogrom Srba i Jevreja u gradu i okolnim selima.

Ali, plan im je osujetio jedan musliman…

Muftija, najviši gradski vjerski poglavar, u penziji, Šefket efendija Kurt, tada već u 63. godini, saznao je za taj plan. Odmah se uputio kod njemačkog komandanta mjesta i prenio mu traženje uglednih tuzlanskih muslimana da se pokolj spriječi, zaprijetivši da će se cio grad u protivnom odmetnuti u šumu.

Njemačka komanda je procijenila situaciju i zaključila da je u njenom interesu da se ustaše zaustave. Po gradu su istaknuti plakati sa upozorenjem da “niko ne smije nikoga zlostavljati, oduzimati ili rušiti tuđu imovinu i dirati živalj koji slavi”.

Potom su se Šefket efendija Kurt i hadži Hasanaga Pašić, predratni gradonačelnik Tuzle, uputili u Zagreb, kod ustaškog ministra unutrašnjih poslova i Pavelićeve desne ruke, Andrije Artukovića. Njemu su takođe iznijeli zahtjev da ustaše ostave na miru Srbe u Tuzli. Ostalo je zabilježeno da je razgovor bio vrlo neprijatan, pun međusobnih optužbi, i da je Artuković repetirao pištolj i prijetio tuzlanskim uglednicima, piše “Kurir”.

Oni su, međutim, ostali postojani u svojim zahtjevima, a argument im je bio isti kao i u razgovoru sa Njemcima – svi će preći partizanima ako im se ne usliše zahtjevi.

Činjenica je da je najveći broj tuzlanskih Srba i Jevreja u Drugom svjetskom ratu izbjegao tragičnu sudbinu sunarodnika u ostalim djelovima Jugoslavije.

Muftija Šefket ef. Kurt umro je 1963. u 84. godini života.

Desetak hiljada građana Tuzle i okoline došlo je na njegovu dženazu (sahranu), a dirljiv govor održao je prota Đorđe Jovanović. Prota je još tražio da, kao izraz posebnog uvažavanja, bude jedan od onih koji će muftijino tijelo spustiti