„Rudija sam zadnji put vidjela 11. jula ‘95. u 13 sati – ja u Potočare, on u šumu. Sve je bilo na brzinu, Pozdravili se mi, kao vidimo se u Tuzli. Neće para, majka mu je gurnula kutiju keksa”, sjeća se posljednjeg susreta i rastanka Hatidža Hren, koja danas radi kao profesorica likovnog i bosanskog

Foto: Printscreen

Kada pogledate mezarje u Potočarima, sve je nišan do nišana.

Među 6.500 bijelih kamenih tulipana postavljen je jedan jedini krst u sjenci mlade lipe. Tu je ukopan Rudolf Hren, jedini Hrvat žrtva srebreničkog genocida 1995. godine. Iza njega su ostali majka Barbara, supruga Hatidža i desetogodišnja ćerka Dijana, piše aura.ba.

„Rudija sam zadnji put vidjela 11. jula ‘95. u 13 sati – ja u Potočare, on u šumu. Sve je bilo na brzinu, Pozdravili se mi, kao vidimo se u Tuzli. Neće para, majka mu je gurnula kutiju keksa”, sjeća se posljednjeg susreta i rastanka Hatidža Hren, koja danas radi kao profesorica likovnog i bosanskog.

Njihova ćerka Dijana je zaposlena u Sarajevu, a majka Barbara živi u tuzlanskom Domu za stare.

“Sve mi je u Srebrenici propalo. Luda kuća je to bila. Pa ko bi normalan tako ratovao?! Mi nismo vjerovali da je to moguće. Sjećam se, bila je velika Titova slika u gradu, četnici je gađali iz čega su god imali, a ja kažem: ‘Sad će sa slike prijeć’ na ljude’. Tako će i bit’”, kaže Barbara.

Rudolf  Hren je uhvaćen u selu Kamenici, strijeljan u Kozluku, pa vraćen u Kamenicu, gdje je bila sekundarna grobnica.

Cijeli tekst možete pročitati OVDJE.