Želja za kontaktom sa našim iseljenicima širom Turske i težnja da doživljeno perom sačuvamo od zaborava, dovela nas je do sela udaljenog 30-tak kilometara od Ankare.

Naš domaćin u posjeti Fevziye selu bila je porodica Özdemir, staro prezime Tanović.

Devedesetpetogodišnja nana Hatidža, kao jedan od najstarijih živih svjedoka bogate istorije ovog mjesta, ozarena osmjehom dobrodošlice započinje svoju priču na tečnom našem jeziku.

Narodi porijeklom sa prostora Balkana počeli su da naseljavaju ovo mjesto prije 140 godina. Kapitulacija Osmanskog carstva, povlačenje sa Balkana, kao i dolazak Austro-Ugarske na naše prostore, jedan je od glavnih povoda napuštanja porodičnih imanja i odlaska u nepoznato.

Upravo u tom periodu brojne bošnjačke porodice počele su da naseljavaju Tursku.

U prvih nekoliko godina života na azijskom kontinentu, promijenili su tri prebivališta.

Prvo selo nije odgovaralo zbog nepovoljnog reljefa, drugo zbog znatne odsječenosti u odnosu na ostale, tada njima znane krajeve Turske.

Napokon, svoj smiraj su pronašli u mjestu Soltak, današnjem Fevziye selu, koje ih je zelenilom i netaknutom prirodom najviše podsjećalo na mjesta iz kojih su otišli.

Dolaskom u selo, tadašnje vlasti dodijelile su im onoliko zemlje koliko su bili u stanju da obrađuju.

Nakon par godina, imanja su tačno određena i propisno upisana u katastar, tako da su prve generacije tadašnjih Bošnjaka postale zakoniti vlasnici brojnih zemljišta u dalekoj Anadoliji.

Neke od prvobitno sagrađenih kuća postoje i danas. Uglavnom su izgrađene od blata i zemljanih materijala, jasno ukazujući na tadašnje nezavidne materijalne mogućnosti stanovništva.

Nakon ispijanja domaćeg ayrana koji je pripremila nanina unuka Hatidža, koja po njoj nosi ime, koračajući kaldrmom starih seoskih sokaka nanin sin Junuz objašnjava da trenutno u selu postoji oko 100 kuća i približno 450 stanovnika.

Do unazad nekoliko decenija naslijeđeno zemljište nisu namjeravali da prodaju. Međutim, želja omladine za kvalitetnijim načinom života i obrazovanjem šalje ih u Ankaru, tako da su brojni posjedi u Fevziye selu kroz godine počeli da se smanjuju.

Neke porodice i danas njeguju tradiciju sklapanja brakova samo sa djevojkama iz sela, dok druge uzimaju i Turkinje za snahe.

Čak i u mješovitim brakovima, očuvanje sopstvene tradicije i svjesnosti o porijeklu je imperativ.

Iako većina stanovništva ovog prekrasnog mjesta nikada nije bila u svojoj domovini, nose je neprestano u srcu, a jezik i običaje čuvaju od zaborava i prenose ih na naredna pokoljenja.

Govoreći o tradicionalnim vrijednostima, rado se vraćaju deceniju unazad prisjećajući se studenta iz Crne Gore Ajdina Rakića, koji ih je vikendima obilazio i seosku djecu podučavao našem jeziku.

Po povratku iz šetnje, dom Tanovića ispunili su brojni rođaci, komšije, djeca, željni da vide nenajavljene musafire koji, vođeni pričama starijih, odlučiše da posjete ovo mjesto prvi put.

Bogata sofra je uveliko bila postavljena, a nana Hatidža, nudeći nas toplim domaćim jelima, kaže da se ovdje uvijek dobro jelo.

“Ako hoćes puno da radiš preko dana, moraš dobro i jesti”.

Gotovo dvije decenije, svake godine su u selu organizovane manifestacije gdje bi se okupljali Bošnjaci iz svih krajeva Turske.

Naša tradicionalna jela, naročito pite, bile su neizostavne tokom takvih susreta, pa bi nanine snahe znale da naprave na desetine njih ispod sača, specijalno za tu priliku.

Ističe da su se porodično najviše bavili poljoprivredom i stočarstvom.

“Ako si radan, možeš dobro od toga da živiš”.

Nakon ugodnog jela, sohbet nastavismo na divanu, uz ispijanje tradicionalnog turskog čaja.

Odlutavši zamišljenim pogledom u stranu nana se prisjetila i svog muža koji je preminuo u 85. godini.

Ponosno prepričava da joj je “čoek bio ugledan u selu, vojno lice”.

O domaćinstvu i familijarnim obavezama uvijek su zajedno brinuli.

Jednog sina je izgubila mladog.

Za njim ostalo četvoro male djece.

Bio je muhtar, odnosno predstavnik seoske vlasti, i vodio je računa o problemima u selu.

Za života je, između ostalog, izgradio i konak – mjesto gdje su se brojni ljudi okupljali, dočekivali goste, pravili svadbe.

Kao čovjek dobrog srca, imao je običaj da pokloni zemlju onima koji nisu mogli da je kupe.

Danas, nani u poznom životnom dobu društvo prave ćerka, dva sina i brojna unučad.

Ćerka joj se mlada udala, kaćarisala (pobjegla) od kuće. Šest godina nisu bili u kontaktu.

Stariji sin je oženjen Bosanskom, mlađi Turkinjom.

I bosanska snaha je pobjegla od kuće. Strogi babo nije htio da joj da pristanak.

Takođe dugo nisu kontaktirali, a bili su udaljeni samo par hana (kuća) niz sokak.

Progovorili su tek prije nekoliko godina, kada je stari babo pao sa balkona i slomio obje noge.

Uz osmjeh nana Hatidža ističe: “Vratio mu Allah, jer nam ne htjede nevjestu dati”.

Rumeni akšam se polako nazirao i dođe vrijeme za rastanak.

Napunivši nam ruke zrelim kajsijama nana Hatidža poruči:

“Bujrumte nam opet, djeco! Vi nas obradovali, Allah vama berićet dao!”

Tekst i foto: Asmir Lucević