Danas, uprkos umoru, neprospavanim noćima, vikendima koje nisu proveli sa svojim porodicama, volonteri su ponosni na brojku od oko 3.000 porodica kojima su pomogli. Posebno su srećni zbog činjenice da se bosanski inat i merhamet primio i na američko tlo, s obzirom na to da je bilo i skeptika koji su, zbog nedostatka novca, predviđali brzi krah ove humane misije

Prije godinu dana, kada je krenuo u noćnu intervenciju, policajac Džemal Bijedić nije ni slutio da će njegova “skromna” pomoć jednoj sirijskoj porodici u Sent Luisu pokrenuti pravu lavinu humanosti, da će biti na čelu pokreta koji danas u američkoj saveznoj državi Misuri pomaže ne samo sirijskim izbjeglicama, nego i ratnim veteranima, beskućnicima, samohranim majkama…

BOLESNI BLIZANCI

Ono što je tada krenulo kao humani gest Bosanca koji je prije dvije decenije osjetio izbjegličku gorčinu, u međuvremenu je preraslo u humanitarnu organizaciju “House of Goods – Baitulmal”, pravi mravinjak vrijednih i humanih ljudi koji nakon radnog vremena i vikendima, nekada i do ranih jutarnjih sati, neumorno volontiraju kako bi drugima pomogli u ostvarenju američkog sna.

“Sve je počelo u julu 2015, kada mi je, nakon patrole, jedan Bosanac rekao da su se u njegov komšiluk doselile sirijske izbjeglice koje trebaju pomoć. Otišao sam i zatekao šestočlanu familiju sa dvogodišnjim blizancima koji su bili bolesni. Imali su problema sa srcem. Kada sam ušao u stan vidio sam da imaju samo krevete, da im svašta treba, od hrane do pelena. Apel sam objavio na Facebooku, a nije trebalo dugo da naši Bosanci počnu da donose pomoć u toj količini da uskoro nismo imali prostora za skladištenje”, priča Bijedić, čelnik organizacije.

Bosanskohercegovački građani u Sent Luisu pomoć su potom odnosili u lokalne bosanke džamije – Islamic Community Center, kod imama Mohameda Hasića, i St. Louis Islamic Center NUR, kod imama Eldara Malkića i Eldina Suše. Džemal je u međuvremenu počeo da otkriva sve više sirijskih izbjeglica kojima je potrebna pomoć, a niko ih nije bolje razumio od onih koji su bili u istoj situaciji – Bosanaca. Pritom, kako kaže Bijedić, ni situacija u Americi nije onakva kakva je bila kada su oni dolazili u obećanu zemlju, pa se izbjeglice sada ne mogu nadati većoj pomoći države. Stoga su njihove oči više uprte u dobre ljude poput Džemala.
“Poslije posla otišao bih u Islamic Community Center i pakovao stvari, a nekada bih ostajao do tri ujutro. Kada su ljudi vidjeli šta radim počeli su da se priključuju, pogotovo omladina, bosanska, američka, počeli su da se pridružuju Palestinci, studenti iz Brazila, Južne Koreje…”, priča za “Avaz” Džemal, objašnjavajući da su u međuvremenu uvidjeli da je pomoć potrebna ne samo Sirijcima, nego i Amerikancima, pa su i njima počeli da daju nadu u bolje sutra.

PAŽNJA MEDIJA

Danas, uprkos umoru, neprospavanim noćima, vikendima koje nisu proveli sa svojim porodicama, volonteri su ponosni na brojku od oko 3.000 porodica kojima su pomogli.

S obzirom na to da iza njihove organizacije ne stoje ogromni budžeti ili bogataši koji im pomažu, već “obični” ljudi koji odvajaju od svojih usta kako bi pomogli komšijama, njihov uspjeh je još veći. Posebno su srećni zbog činjenice da se bosanski inat i merhamet primio i na američko tlo, s obzirom na to da je bilo i skeptika koji su, zbog nedostatka novca, predviđali brzi krah ove humane misije.

To su prepoznali i mnogi američki mediji, pa nije rijedak slučaj da Džemal i njegove kolege gostuju u programima TV kuća, da njihova dobra djela završe na novinskim naslovnicama…

DOLAZE I U BIH

Džemal, kojem su i prije ovoga svi mogli da pokucaju na vrata znajući da će se odazvati akcijama za dobrobit zajednice, ne staje s projektima. Kako kaže, planiraju da otvore podružnicu organizacije i u BiH, kako bi pomagali i unesrećenima u matičnoj državi. Takođe, u Sent Luisu namjeravaju da osnuju bosanski omladinski klub, gdje će mlade, pogotovo one rođene od 1992. do 1998, učiti bosanskoj istoriji i kulturi.