”Bilo je ljeto, a mi smo sjedjeli na terasi titogradske đačke kafane ‘Radovče’. Prišla nam je konobarica, djevojčica koja je bila na praksi u tom lokalu. Pitao sam je da li zna ko je ovaj čovjek sa slamnatim šeširom. Odgovorila je da ne zna, a ja sam je upitao da li je čula za Mešu Selimovića. Rekla mi je da je pročitala njegov roman ‘Derviš i smrt’ i da joj je to najmilija knjiga. Zagledala se u njega, prepoznala ga je po fotografiji u knjizi, bljesnulo joj je oko. Mešu je to posebno obradovalo, poslao me da iz kola donesem knjigu ‘Derviš i smrt’. Pitao ju je za ime i napisao joj posvetu. Ona je bila presrećna. Nije htjela da nam naplati piće, ali Meša to nije dozvolio. Bio je veliki kavaljer, djevojčicu je častio i najvećom tadašnjom novčanicom”

Nakon što je objavio objavio knjigu poezije ”Na prvom konaku”, pohvale talentovanom piscu stizale su sa svih strana. Za Zuvdiju, kako sam kaže, najvažnija je bila ona koju je dobio još kao srednjoškolac.

”Izdvojio bih Sretena Perovića, urednika časopisa ‘Susreti’, koji mi je na startu, kada sam mu iz Plava poslao pjesme, napisao da sam talentovan pisac i da treba da se posvetim prozi. I danas čuvam to pismo. On je mislio da sam stariji čovjek, fakultetski obrazovan, a ja sam bio srednjoškolac”.

Tri godine nakon objavljivanja knjige poezije, svjetlo dana je ugledala zbirka pripovjedaka ”Gluva zvona” (1973).

”Knjiga priča je iznenadila čitaoce zrelošću, tematikom i mnogi su smatrali da je to djelo nekog starijeg čovjeka. To je za crnogorske prilike, kao i moja poezija, bilo nešto novo, što je i razumljivo, jer ja dolazim iz jednog drugačijeg duhovnog nasljeđa i razlikovao sam se po svemu od tadašnjih crnogorskih pisaca. Mihailo Lalić mi je nakon objavljivanja knjige napisao pismo u kojem je naveo da je čitavog čivota želio da se posveti ‘Prokletijskom vilajetu’, ali da nije imao snage i vremena, i da mu je nakon objavljivanja moje knjige pripovjedaka savjest mirna. Tu knjigu je pročitao i Meša Selimović od kojeg sam, takođe, dobio pismo u kojem me je pohvalio”, kaže Zuvdija.

ZNOJIO SAM SE DOK SAM ČITAO PRIMJEDBE RADOVANA ZOGOVIĆA

Sa romanom ”Gusinjska godina”, koji je izašao 1976, pokazao je sav svoj raskošni talenat – Zuvdija sa suprugom Jadrankom, Mihailom Lalićem i Aco Lakovićem

A da u knjizi nije bilo sve ”potaman” potrudio se da mu objasni veliki pjesnik Radovan Zogović, kojem je prethodno poslao knjigu.

”On mi je vratio sa primjedbama i molbom da mu je, nakon što pročitam njegove ispisane primjedbe ‘na margini’, vratim. Pročitao je knjigu i kao đaku ukazao mi na greške. Ja sam mu bio jako zahvalan, jer sam od tada promijenio odnos prema književnosti kojoj sam ozbiljnije pristupao. Znojio sam se dok sam čitao njegove primjedbe. I danas kad pišem, sve mi se čini da će mi Radovan Zogović reći: ‘Čekaj mali, ne može to tako’. On je bio vrhunski poznavalac jezika. I onda sam ja taj njegov metod primjenjivao i prema sebi i prema drugima. Naravno, iz najboljih namjera”.

Sa romanom ”Gusinjska godina”, koji je izašao 1976, Zuvdija je definitivno pokazao sav svoj raskošni talenat.

”To je roman koji je nastao u dahu. Bukvalno nijesam stizao da to što prije izbacim iz sebe i roman je, što me je iznenadilo, naišao na odličan prijem kod čitalaca. To kažem i iz razloga što je tema romana bila dosta ‘škakljiva’, jer se u njemu govorilo i o istorijskoj ‘tabu temi’ – pokrštavanju muslimana u plavsko-gusinjskom kraju. Zbog toga sam sa jedne strane bio politički napadnut, a sa književne sam dobio najveće pohvale. Roman je ušao među tri kandidata za NIN-ovu nagradu. Komentator NIN-a Vladimir Stojšin, napisao je da je roman tri koplja ispred ostalih, ali da najvjerovatnije neće dobiti nagradu jer iza njega niko ne stoji. Iza mene nije stajao ni izdavač, već je knjiga privatno stigla do članova žirija. Kasnije sam se u Beogradu sreo sa Stojšinom. Bio sam u društvu i on je prišao da se pozdravi. Rekao mi je da ima čast što me je upoznao i da sam veliki pisac. Inače, nekoliko pisaca je u novogodišnjoj anketi ‘Gusinjsku godinu’ proglasilo knjigom godine. Takve su bile kritike da sam se uplašio da nastavim roman, što sam ranije planirao”.

Nakon ”Gusinjske godine” napravio je dužu pauzu do sljedećeg romana. A onda je bljesnula ‘Davidova zvijezda’, roman koji je takođe izuzetno prihvaćen od čitalaca. Doživio je devet izdanja, preveden na više jezika, uvršten u obaveznu školsku lektiru za IV razred gimnazije u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, o njemu se pišu doktorske i magistarke studije, diplomski radovi.

DRUŽENJE SA MEŠOM SELIMOVIĆEM

Sedamdesetih godina prošlog vijeka Meši Selimoviću, dobitniku Njegoševe nagrade, organizovano je gostovanje u Crnoj Gori. Republički centar za kulturu u Titogradu nije imao automobil, a Zuvdijin brat se ponudio da ga vozi svojim.

”Ja sam Meši pravio društvo tokom gostovanja po crnogorskim gradovima. Zahvaljujući tome imao sam priliku da ga bolje upoznam, da mu se približim, i mogu da vam kažem da nikada nijesam sreo čovjeka koji je ljepše pričao od njega. On je, uostalom, bio i profesor teorije književnosti, a zna se da su studenti sa drugih fakulteta bježali sa nastave da bi slušali njegova predavanja”.

Gdje god da su bili u Crnoj Gori Mešu su prepoznavali. Zuvdiji je posebno u sjećanju ostala djevojčica kojoj je poznati književnik poklonio njoj najdraži roman, i to sa posvetom.

”Bilo je ljeto, a mi smo sjedjeli na terasi titogradske đačke kafane ‘Radovče’. Prišla nam je konobarica, djevojčica koja je bila na praksi u tom lokalu. Pitao sam je da li zna ko je ovaj čovjek sa slamnatim šeširom. Odgovorila je da ne zna, a ja sam je upitao da li je čula za Mešu Selimovića. Rekla mi je da je pročitala njegov roman ‘Derviš i smrt’ i da joj je to najmilija knjiga. Zagledala se u njega, prepoznala ga je po fotografiji u knjizi, bljesnulo joj je oko. Mešu je to posebno obradovalo, poslao me da iz kola donesem knjigu ‘Derviš i smrt’. Pitao ju je za ime i napisao joj posvetu. Ona je bila presrećna. Nije htjela da nam naplati piće, ali Meša to nije dozvolio. Bio je veliki kavaljer, djevojčicu je častio i najvećom tadašnjom novčanicom”.

Svi članovi Mešine porodice su bili u partizanima i malo je ko znao da su mu upravo oni strijeljali brata – Harun i Meša Selimović

Uprkos velikoj Mešinoj popularnosti, malo je ko tada znao za njegovu porodičnu tragediju. Po prvi put za novine on je tada Zuvdiji govorio o tome.

”Svi članovi Mešine porodice su bili u partizanima i malo je ko znao da su mu upravo oni strijeljali brata. Povod za to im je bio što je on iz magacina uzeo neki stari sto i dvije – tri stolice i prenio u svoju opljačkanu kuću jer je trebalo da mu dođe supruga. Meša mi je to otkrio i kazao da je priča u romanu ‘Derviš i smrt’ izazvana tim događajem, samo što ju je on smjestio u prošlo vrijeme. Nakon toga sam objavio intervju sa Mešom pod naslovom ‘Ko je Harun?’, gdje je on prvi put za javnost otkrio tu porodičnu tragediju koja ga je pratila kroz čitav život. Harun iz romana je njegov rođeni brat”.

NAJBOLJI UMJETNIK MEĐU KNJIŽEVNICIMA I OBRATNO

“Kritičari su me prihvatili i sad sam najbolji umjetnik među književnicima u Crnoj Gori, ili najbolji književnik među umjetnicima, kako tvrdi Mladen Lompar” – Akademik Pavle Mijović otvara Zuvdijinu izložbu

Pored sporta, igre, što je svojstveno svakom đetetu i mladiću, Zuvdija je imao još nešto posebno važno što ga je činilo srećnim.

”Umio sam i volio da crtam. Kad smo prešli u Plav družio sam se sa Ibrom Rekovićem, odličnim crtačem i zaljubljenikom u umjetnost. Nijesmo se razdvajali. Blokovi su nam uvijek bili puni crteža starih plavskih i gusinjskih kuća, likova mještana, pejzaža, životinja, scena iz života, etno motiva. Bio sam se uvještio i za pisanje plakata za razne manifestacije, igranke, utakmice, priredbe, filmske predstave. Volio sam da mi slova budu pravilna, kao štampana, i da plakat obojim i prigodno ilustrujem. Naručioci su me čašćavali materijalom, bojama, tuševima, papirom, hvalili me, što mi je godilo. Ibro je upisao i završio čuvenu Umjetničku školu u Herceg Novom, ja pošao njegovim stopama, ali, na moju veliku žalost, i nikad preboljenu boljku, nijesam bio u mogućnosti da nastavim školovanje. Kad se moglo, bilo je kasno. Crtanju sam se vratio kasnije, najprije kao zabavi, dopuni novinarskim tekstovima i profesiji, a onda gotovo i kao profesiji. Napredovao sam u tome, uslijedile su samostalne izložbe crteža i grafika, kritičari su me prihvatili i sad sam najbolji umjetnik među književnicima u Crnoj Gori, ili najbolji književnik među umjetnicima, kako tvrdi Mladen Lompar. Nije mi ni teško, jer i nema drugog. Jedini sam”.

DOKAZAO SE I KAO SPORTISTA

“Meni je džudo mnogo pomogao, naučio me da poštujem i druge i sebe, da se ne plašim i ne stidim poraza i ne hvalim pobjedama, da budem ’trska koja misli’” – Zuvdija Hodžić

Pored toga što za Zuvdiju kažu da je najbolji književnik među umjetnicima, ili najbolji umjetnik među književnicima, malo je onih koji znaju da je ovaj književnik i umjetnik uspješan bio i u borilačkim sportovima.

”Pedesetih godina prošlog vijeka, Šućo Ibrahimagić, poznati društveni i sportski radnik, pretvorio je Gusinje u pravo olimpijsko selo. Nema sporta i sportske discipline koji nijesu bili zastupljeni. Vježbalo se i treniralo i prije i poslije podne, gotovo svakodnevno. Gimnastičari su čitavu deceniju bili prvaci Crne Gore, pa atletičari, fudbalski klub, pa rukometaši koji su bili finalisti kupa Jugoslavije, eliminišući poznate ekipe. Bila je to svojevrsna senzacija: klub iz neke ’prokletijske zabiti’ ruši sve redom. Mnogi su se poslije isticali u prvoligaškim ekipama, bili kapiteni, reprezentativci, višestruki prvaci države u raznim disciplinama. Mene nije moglo zapasti ni da budem rezerva kad mahale igraju između sebe, a da kao moji najbliži zaigram u klubu mogao sam samo da sanjam”.

Kada se preselio u Plav, sve je bilo drugačije. Ojačao je i bavio se sportom aktivnije.

”Imali smo najbolji izviđački odred ne samo u Crnoj Gori, već i u Jugoslaviji. Brali smo borovnice, prodavali ih i od tog novca kupovali uniforme i opremu. Bio sam vodnik, pa četovođa. Druženja uz logorsku vatru, učešća na smotrama i taborovanjima, pohodima i marševima, noćenja pored Hridskog ili Visitorskog jezera, pružali su nam nezaboravne trenutke i doživljaje. A kad sam otišao u ivangradsku gimnaziju, kod ujaka, bio sam najbolji na časovima fizičkog, ubrzo i član omladinske ekipe ’Jasikovca’, pa gimnastičarske sekcije, aero-kluba, skakao padobranom i završio jedriličarski kurs. Još bolji sam bio u Titogradu, gdje je ekipa ’Prometej’, u kojoj sam nekad igrao, a nekad branio, više puta pobjeđivala na fudbalskim turnirima. Jednom sam, u Titovom Velesu, na susretu omladine gradova sa Titovim imenom, u finalu protiv Užičana branio umjesto golmana ekipe Titograda koji se razbolio”.

U glavnom gradu Crne Gore se opredijelio za džudo u kojem je postigao i najbolje rezultate. Nosilac je crnog pojasa peti dan i dobitnik brojnih priznanja.

”Kod džudoa je naglasak na psihičkom, a ne na fizičkom odgoju. Džudo (put) je najbolji način da se vježbanjem usavršavate i duhovno uzdižete, oplemenjujete i obogaćujete. Meni je džudo mnogo pomogao, naučio me da poštujem i druge i sebe, da se ne plašim i ne stidim poraza i ne hvalim pobjedama, da budem ’trska koja misli’. Inače, od sporta se ni danas ne odvajam. Redovno pratim utakmice, pogotovo rukometašica i košarkaša. Godinama sam bio predsjednik fudbalskog kluba ’Gusinje’, mislim da su me izabrali i za doživotnog počasnog predsjednika. Oni na moju pomoć uvijek računaju i znaju da nikad nije ni izostala. Možda nije lijepo što to pominjem…”

Sead Hodžić