Rade Bojović: DPS je postao teg o vratu nezavisne Crne Gore

Kao višedecenijska vladajuća partija, osim što se uporno trudi da lažira svoju prošlost, DPS je propustio istorijsku priliku da postreferendumski period iskoristi u pravcu podsticanja pravednijeg, bogatijeg i slobodnijeg društva. Samim tim, Đukanovićev DPS postao je dio problema a ne rješenja crnogorske političke, ekonomske i institucionalne krize

Iako je svojim političkim djelovanjem koje traje više od dvije decenije ostavio dubok trag na političkoj sceni Crne Gore, Rade Bojović, nekadašnji koordinator Pokreta za nezavisnu Crnu Goru i danas radi u svojoj privatnoj firmi u Podgorici. Nije, poput mnogih koji su Crnu Goru manje zadužili nego on, pohrlio u državne strukture.

Osam godina nakon izvojevane pobjede na referendumu, pitamo ga šta je Crna Gora postigla u tom periodu i da li se nezavisnost pokazala kao dobar izbor u pogledu očuvanja onih vrijednosti koje su sinonim za hiljadugodišnje trajanje državnosti Crne Gore? 

-Odmah da kažem da je nezavisnost bila neuporedivo bolja od alternativnog rješenja. Nemam dilemu da je obnova državnosti predstavljala jedan od rijetkih političkih momenata u postjugoslovenskoj Crnoj Gori kada su građani mogli da biraju između dobrog i lošeg ishoda. Međutim, sasvim je drugo pitanje u kojoj je mjeri do sada nezavisnost iskorišćena za napredak države i društva. Pritom, ne smijemo zaboraviti odlučujuću činjenicu – da je nezavisnost prije svega krupna i gotovo nezaslužena šansa koja je pružena politički neslobodnom, ekonomski siromašnom, kulturno nerazvijenom i dokazano neodgovornom crnogorskom društvu.

FOKUS: Aktuelna vlast za svih osam godina trudi se da stavi znak jednakosti između države i vladajućeg DPS-a. Koliko je to, zapravo, prepreka za razvoj države, njenih institucija i očuvanje crnogorskog identiteta?

BOJOVIĆ: DPS je svojom politikom prisvajanja države i providnom identitetskom manipulacijom u značajnoj mjeri postao prepreka stvaranju demokratske, odgovorne i pravne države. Kao višedecenijska vladajuća partija, osim što se uporno trudi da lažira svoju prošlost, DPS je propustio istorijsku priliku da postreferendumski period iskoristi u pravcu podsticanja pravednijeg, bogatijeg i slobodnijeg društva. Samim tim, Đukanovićev DPS postao je dio problema a ne rješenja crnogorske političke, ekonomske i institucionalne krize.

Jedan od aduta u predreferendumskoj kampanji bila je priča da će nezavisna Crna Gora bolje iskoristiti svoje resurse u sferi ekonomije, kao i da imamo sve uslove da naš standard bude na nivou srednje razvijenih evropskih država. Zašto se to nije desilo?

DPS-ova politika je još mnogo prije nezavisnosti uspjela da od Crne Gore napravi privrednu pustoš. Sve što je slijedilo nakon raskida sa Miloševićem i okretanja Zapadu bilo je samo nedovoljno popravljanje i krpljenje učinjene štete.

Ekonomska politika DPS-a se pretežno svela na zaduživanje zemlje, špekulantski i lopovski kapitalizam, jeftinu rasprodaju i propast industrijskih resursa i prodaju atraktivnog zemljišta. S druge strane, postignut je napredak u privlačenju stranih investitora ali su nacionalna ekonomija i javni budžeti postali zavisni od stranog kapitala, dok su domaći preduzetnici i većina zaposlenih dovedeni u situaciju da jedva opstaju i teško žive. Sve u svemu, stvorena je neproduktivna ekonomija koja zajedno sa parazitskim javnim sektorom ne obećava veću zaposlenosti niti neophodan rast društvenog proizvoda.

Šta je najbolje, a šta najlošije postignuće nezavisne Crne Gore? Preciznije: može li se reći da je Crna Gora uspješna na spoljpolitičkom planu, a da, osim na ekonomskom, najlošije stojimo na planu nepotizma, korupcije i otimanja društvenog bogatstva?

Nasljedivši savezništvo sa Briselom i Vašingtonom iz perioda sukoba sa Miloševićem, Đukanović i njegova vlada su nesumnjivo uspjeli da naprave značajne pomake na spoljnopolitičkom planu. Crna Gora je članica OUN, kandidat je za ulazak u EU i NATO, ima dobre odnose sa susjedima i postala je prepoznatljiva na evropskoj političkoj mapi.

Međutim, na unutrašnjem planu je malo toga urađeno. DPS se potrudio da od Crne Gore napravi partijsku državu, vlast i opozicija su zajednički osnažili partitokratiju i marginalizovali građansku demokratiju, dok se još ne nazire vladavina zakona. Stvoreno je nepravedno društvo sa malim brojem režimskih milionera i siromašnom većinom, imamo slabu ekonomiju i prezaduženu državu. Crnu Goru guše stranački interesi, etatistički i koruptivni duh, dok još uvijek nijesmo riješili pitanje crnogorskog identiteta ali se zato toleriše anticrnogorski klerikalizam Srpske pravoslavne crkve i diskriminacija prema različitim političkim uvjerenjima i ličnim svojstvima.

Koliko je današnja Crna Gora daleko od one koju ste Vi lično i ljudi iz Pokreta za nezavisnost željeli?

Spoljnopolitički je daleko u mjeri u kojoj se usporavaju evroatlantske integracije. Dok na unutrašnjem planu ovo nije Crna Gora za koju su se borili oni građani koji su bili motivisani patriotizmom oslobođenim od ličnih kalkulacija i partijskih računica.

Za mene je Crna Gora danas država u pogrešnim rukama. Takođe, i država prema kojoj pružaju ruke i oni koji su sve učinili da ne bude država. Konačno, Crnu Goru vidim i kao sumornu državu ukoliko se ne pokrenu radikalne sistemske reforme koje će ići u pravcu promjene političke klase i stvaranja zajednice koja pruža nadu svakom pojedincu u bolji i pravičniji život.

Pritom, potpuno sam svjestan da je zahvaljujući DPS-u, ali i ostatku političke klase, stvoreno društvo koje zazire od odgovornosti, slobode i demokratije. S druge strane, oni građani koji su kritični prema sistemu i istovremeno razumiju značaj ideja pravde, demokratije i državotvornosti za sada predstavljaju manjinu koja nije u stanju da odlučujuće utiče na političke procese.

Kako je moguće da i danas, osam godina kasnije, imamo značajan broj ljudi koji ne prihvataju državnost Crne Gore i otvoreno negiraju njene simbole? Kako ih integrisati u crnogorsko društvo i učiniti da Crnu Goru osjete kao svoju državu?

Treba se sjetiti da je u periodu raspada SFRJ svega oko četvrtina građana podržavala crnogorsku nezavisnost i proevropsku politiku. Ubjedljiva većina građana, prije svega crnogorske i srpske nacionalnosti, slijedila je tadašnju zločinačku i osvajačku beogradsku politiku, usput prihvatajući i marionetski status Crne Gore. Takva politika je proizvela inferiorni kulturni model koji se legitimisao kao nedržavotvoran i ropski agresivan.

Paralelno sa ovim procesima društvo je živjelo u razarajućem koruptivnom i kriminalizovanom miljeu koji je stvarao i održavao DPS. Na taj način se razvijao dvostruki proces – odbacivala se ideja nezavisnosti, ali se sve više mrzio DPS koji je postao simbol lične pohlepe, stranačke prevrtljivosti, nezasluženog vladanja i političke diskriminacije. Zato se i desio paradoks da bez DPS-a ne bi bilo nezavisnosti, ali je DPS ujedno postao i teg o vratu obnovljene države.

Zbog toga i mislim da je pristojan broj građana koji su glasali protiv nezavisnosti suštinski glasao protiv DPS-ovske a ne protiv nezavisne Crne Gore. Samim tim, integracija podijeljenog crnogorskog društva teško je zamisliva bez smjene ili krupnih promjena unutar DPS-a.


Koliko je aktuelna vlast posvećena brojnoj crnogorskoj dijaspori i da li je tu propuštena prilika da naše ljude iz inostranstva motivišemo da investiraju u svoju domovinu?

Podsjećam da bez dijaspore ne bi bilo nezavisnosti. Pritom, prije svega mislim na naše iseljenike iz manjinskih naroda koji su nesebično i otvorenog srca glasali za obnovu državnosti. Mislim da je Crna Gora dužnik prema svojoj dijaspori i da se još uvijek ne može govoriti o posvećenoj državnoj politici koja bi integrisala dvije Crne Gore.

Šta je, po Vama, recept za ozdravljenje crnogorskog društva, budući da aktuelna vlast nema neku naročito dobru alternativu?

Tačno je da vlast nema dobru alternativu, ali to je alternativa po mjeri ove vlasti. Dominirajuća crnogorska politička klasa je nesumnjivo feudalizirana, sebična, nesposobna, prepadnuta od promjena i često talac prevaziđenih ideja i ogoljenih privatnih interesa. Zato nema recepta za brzo ozdravljenje. Za sada nam preostaje da biramo između manje ili više loših partijskih rješenja i makar afirmišemo podršku idejama i procesima koji će sprječavati dodatno upropaštavanje Crne Gore. Takav izbor bi podrazumijevao preraspodjelu političkih snaga, smjenu Đukanovićevog DPS-a i ubrzani nastavak evroatlantskih integracija.

Gdje vidite Crnu Goru za, recimo, 10 godina?

Ne očekujem nikakve značajnije pomake. Bilo bi dobro ako u međuvremenu Crna Gora postane dio NATO, bude pred vratima EU, doživi makar dvije smjene vlasti i stvori se politički i ekonomski ambijent u kojem će se prosječan građanin osjećati državotvorno, slobodno i bez straha od siromaštva.

Nebojša Redžić

Foto: Vijesti & Savo Prelević

 

Komentari

Daj prvi komentar na ovu priču

Ostavi odgovor

Idi na VRH
error: Content is protected !!