Zalivska država Katar nije mogla ništa da preduzme protiv balističkih raketa koje je Izrael ispalio na nju prije otprilike dvije nedjelje. Prema medijskim izvještajima, oko deset izraelskih borbenih aviona letjelo je iznad Crvenog mora 9. septembra — pazeći da ne uđu u vazdušni prostor bilo koje druge države — prije nego što su ispalili rakete u napadu poznatom kao „Over the horizon“ („Preko horizonta“).
To znači da balističke rakete putuju u gornje slojeve atmosfere ili čak u svemir, a zatim se vraćaju nazad. Krajnja meta izraelskih raketa bili su pripadnici terorističke grupe Hamas, koji su se u luksuznoj četvrti katarske prijestonice Dohe okupili kako bi razgovarali o mogućem prekidu vatre u Gazi. Šest osoba je poginulo, iako se čini da one nijesu bile direktni cilj Izraela.

S obzirom na to da su rakete doletjele neočekivano, Katar se nije mogao efikasno odbraniti. Najvažnija zaštita Katara od Izraela zapravo nema nikakve veze sa sofisticiranim sistemima protivraketne odbrane. SAD, kao najvažniji saveznik Izraela, imaju svoju najveću regionalnu bazu u Kataru i nedavno su toj zemlji dodijelile status „glavnog saveznika izvan NATO-a“.
Ali to, izgleda, nije bilo dovoljno da zaustavi Izrael u njegovom prvom poznatom napadu na jednu zalivsku arapsku državu. To je ujedno i potez za koji su SAD potencijalno morale znati, piše Deutsche Welle.

SAD se smatra nepouzdanim

„Izraelski napad poljuljao je povjerenje zemalja regiona u njihove veze sa SAD-om i približiće ih jedne drugima“, napisala je Kristin Diwan, viša saradnica u Arab Gulf States Institute u Vašingtonu, nedugo nakon napada. „Ove naftne monarhije su previše slične … tako izravan napad na njihov suverenitet i osjećaj bezbjednosti neprihvatljiv je za sve njih.“

Kao rezultat toga, „vladari u Persijskom zalivu nastavljaju potragu za većom strateškom autonomijom i sve su odlučniji da se zaštite od rizika zavisnosti o SAD-u“, potvrdila je Sanam Vakil, direktorka programa za Bliski istok i Sjevernu Afriku u Chatham Houseu, u autorskom tekstu za britanski Guardian. Zbog svega toga, protekle nedjelje sve više se govorilo o formiranju „islamskog NATO-a“, odbrambenog saveza islamskih i arapskih država koji bi funkcionisao slično Sjevernoatlantskom savezu, odnosno NATO-u.

Na hitnom samitu, koji su prošle nedjelje organizovali Arapska liga i Organizacija islamske saradnje, egipatski zvaničnici predložili su zajedničke snage za arapske zemlje, nešto poput NATO-a.
U govoru na samitu, irački premijer Mohammed Shia al-Sudani pozvao je na kolektivan pristup regionalnoj bezbjednosti. Šest članica Savjeta za saradnju u Zalivu (GCC) — Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati — saopštili su da će aktivirati odredbu iz sporazuma o zajedničkoj odbrani potpisanog 2000. godine, prema kojoj se napad na jednu članicu smatra napadom na sve.

Formulacija slična NATO Članu 5

Nakon hitnog samita, ministri odbrane država Zaliva održali su još jedan sastanak u Dohi i dogovorili poboljšanje razmjene obavještajnih podataka i izvještaja o stanju u vazduhu, kao i ubrzano uvođenje novog regionalnog sistema za upozoravanje od napada balističkim raketama. Takođe su najavljene i zajedničke vojne vježbe.
Istog je tjedna Saudijska Arabija objavila da ulazi u „strateški sporazum o međusobnoj odbrani“ s Pakistanom. Dvije su zemlje proglasile da će se „bilo kakva agresija, odnosno napad na jednu od njih, smatrati napadom na obje“.

Da li je ovo početak ‘Islamskog NATO-a’?

To možda zvuči kao da se formira neka vrsta „Islamskog NATO-a“ radi suprotstavljanja Izraelu, ali stvarnost je ipak nešto drugačija, kažu poznavaoci prilika za DW.
„Savez po uzoru na NATO je nerealan, jer bi obavezao države Zaliva na ratove koje one ne smatraju vitalnim za svoje interese. Nijedan vladar u zemljama Persijskog zaliva ne želi biti uvučen u sukob s Izraelom u ime, na primjer, Egipta“, kaže Andreas Krieg, viši predavač na Školi za bezbjednosne studije na King’s Collegeu u Londonu.

Ipak, stvari se mijenjaju nakon napada na Dohu, smatraju analitičari. „Bezbjednost u Zalivu se dugo temeljila na modelu gdje u osnovi plaćate nekome drugome da se brine o vašoj zaštiti“, nastavlja Krieg. „Taj se mentalitet počinje mijenjati nakon napada na Dohu, iako vrlo sporo“, priznaje on.

Umjesto „islamskog NATO-a“, svijet bi mogao vidjeti tzv. „format 6+2“, objašnjava Cinzia Bianco, stručnjakinja za zalivske zemlje pri Evropskom savjetu za spoljnopolitičke odnose (ECFR). Izraz „6+2“ odnosi se na šest država članica Savjeta za saradnju u Zalivu (GCC), te na Tursku i Egipat.

Bianco vjeruje da se o tom formatu vjerovatno razgovara i na marginama Generalne skupštine UN-a ove nedjelje. „Ne radi se zapravo o aranžmanu tipa ‘Član 5 NATO-ugovora (o kolektivnoj odbrani)’“, rekla je za DW, jer posvećenost država Zaliva međusobnoj odbrani nije tako čvrsta kao kod članica NATO-a.
„Vjerovatnije je da se radi o kolektivizaciji bezbjednosnih i odbrambenih stavova i, možda, što je najvažnije, o slanju poruke odvraćanja Izraelu,“ dodala je Bianco.

Vojna pomoć spolja

Format „6+2“ ima više smisla od „Islamskog NATO-a“, nastavlja Krieg. Turska je „najpouzdaniji nezapadni partner za Zaliv, s vojskom stacioniranom u Kataru još od 2017. i stvarnim kapacitetom za brzo djelovanje u krizama“, tvrdi Krieg.
„Egipat je složeniji slučaj. Ima vojni kapacitet, ali se u nekim zalivskim prijestonicama sumnja u njegovu pouzdanost.“

A i ako je format „6+2“ zaista na stolu, sve će se odvijati polako i diskretno, primjećuju i Krieg i Bianco za DW.
„Većina ozbiljnih promjena odvijaće se iza kulisa“, predviđa Krieg.
„Vidjećemo saopštenja, samite i zajedničke vježbe. Ali važni poduhvati, poput razmjene radarskih podataka, integracije sistema ranog upozoravanja ili davanja prava na baze, ostaće diskretni.“

Takođe je moguće da će države Zaliva, koje su dugo bile zavisne od SAD-a, pokušati proširiti odbrambene veze s drugim zemljama. „Sigurno postoje i drugi akteri, poput Rusije i Kine, koji su spremni da zamijene SAD“, kaže Sinem Cengiz, istraživačica na Katarskom univerzitetu.
„Ali malo je vjerovatno da će bilo koji spoljni akter preko noći zamijeniti SAD.“

Uostalom, države Zaliva to ne bi željele, dodaje Bianco. One i dalje zavise o američkoj vojnoj tehnologiji. Na primjer, nakon napada na Dohu, Katar je tražio nova uvjeravanja od SAD-a da su i dalje njihovi partneri.
„Važno je napomenuti i da SAD zapravo nikada nijesu bile otvoreno protiv ovakve regionalizacije odbrane“, ističe Bianco.
„One su zapravo uvijek podsticale stvaranje jedinstvene arhitekture balističke odbrane za zemlje Zaliva.“

Zapravo, više vojne integracije u Zalivu moglo bi značiti i više SAD-a, jer su američki sistemi okosnica regionalne odbrane, objašnjava Krieg. „Ali političko razmišljanje se promijenilo“, zaključuje on. „Vašington se više ne smatra krajnjim garantom bezbjednosti, već partnerom čija je podrška uslovna i transakciona. Lideri Zaliva prilagođavaju se ideji da SAD imaju interese, a ne saveznike, te nastoje izgraditi bezbjednosni stub predvođen zemljama Zaliva, što bi bio neki srednji put između Irana i Izraela.“

Izvor: Jutarnji list