U okviru manifestacije „Gusinjsko ljeto“ i „Dana katuna“, posvećenih očuvanju tradicije i kulture, moja malenkost i Boban Redžepagić, prijatelj i službenik Javnog preduzeća “Nacionalni parkovi Crne Gore” (JP NPCG) odlučili smo da, u saradnji sa direktorom Turističke organizacije Gusinje Geotarom-Geni Đonbajaljom, posjetimo jedan drevni katun na planini Bor. Naša ruta je bila Gusinje – Koljenovići – Huljeve livade –  Radovan do Bora Koljenovića ili Bora Koljendarskog.  Planina Bor se nalazi između planina Bjelič, Trokuske rijeke i rijeka Ljuče, Vruje i Grlje. Ova planina pripada impresivnom planinskom masivu Prokletija sa najvišim vrhom 2.106 mnv.

Krenuvši iz Plava sa veteranom Zuvdijom Bajraktarevićem, koji sa svojih osamdeset godina i dalje sa istim žarom i ljubavlju hodi Prokletijama, znao sam da će ovo biti nezaboravna reportaža. Očekivali smo predivne prizore netaknute prirode, bogatstvo flore i faune, kao i priče potomaka starih pastira koje će nam dočarati duh prošlih vremena. Dolaskom u Gusinje, drevni istorijski centar begova, paša, kmetova, trgovaca, gospodara karavanskih puteva i graničara, odmah smo osjetili duh prošlih vremena koji se prepliće sa sadašnjim. Mjesto koje je nekada bilo srce trgovine i strategije, danas zrači istom veličinom i značajem, ali sada kroz tople ljude i bogatu kulturu.

Sa toplom dobrodošlicom dočekali su nas naši dragi prijatelji Mensud Radončić, Arnela Radončić, Hamko Feratović, Lejla Balić, Dino Mulamekić i Geni Đonbajalj. Ovi mladi ljudi, puni entuzijazma i pozitivne energije, predstavljaju novu snagu i duh Gusinja. Njihova radost i predanost očuvanju lokalne tradicije i kulture su lijep primjer kako se ljubav prema rodnom kraju može prenijeti na buduće generacije. Mensud Radončić, sa svojim znanjem i iskustvom vozača i strpljenjem, bio je naš vodič.

Arnela Radončić, sa svojim neiscrpnim entuzijazmom, pokazala nam je ljepote gusinjskog pejzaža. Hamko Feratović, poznat po svojoj ljubavi prema planinarenju, povedeo nas je kroz tajanstvene staze Prokletija. Lejla Balić, sa svojom ljubavlju prema umjetnosti, obogatila je našu posjetu pričama. Dino Mulamekić, uvijek nasmijan i spreman za akciju, bio je naš oslonac u svakom trenutku. I na kraju, Geni Đonbajalj, neizostavni član naše ekspedicije, svojom energijom i optimizmom uljepšao je svaki trenutak našeg boravka.

Krenusmo terenskim vozilima ka katunu Koljenovića, prelazeći preko rijeke Vrulje koja tiho žubori svoje priče, kao da nam šapuće o prošlim vremenima i tajnama ovog kraja. Makadamski put, kojeg su snažne vode i bujice razrovale, kao da brani da dotaknemo ovu nedirnutu ljepotu, stvara utisak da je sama planina opominje na svoju divlju snagu i neukroćenu prirodu. Terenac poskakuje preko brojnih neravnina i krivina, dok  razmišljam: planina je to, ne da se lako osvojiti. Polako, kilometar po kilometar, uspinjemo se uz strme padine. Sa naše lijeve i desne strane, bogati pašnjaci prostiru se u nedogled, a mirisi zrelih modro-plavih borovnica i malina mame nas da zastanemo i uživamo u ovom daru prirode. Stabla bukve, kao u stroju, čuvaju sve pašnjake, stojeći ponosno i nepomično. Poneka breza, na laganom povjetarcu, kao da nam maše, pozdravljajući nas i ohrabrujući na našem putu. Kako se uspinjemo, pogled nam se pruža na veličanstvene prizore planinskog masiva Prokletija. Nebo je čisto i plavo, a sunčevi zraci igraju se kroz krošnje drveća, stvarajući predivne sjene i svjetlosne efekte na zemlju probijajući se kroz bjeline oblaka.

U trenucima predaha na katunu Koljenovića: Meško Deljanin, Božidar Proročić, Boban Redžepagić i Zuvdija Bajraktarević (zdesna na lijevo)

Dok se uspinjemo ka katunu Koljenovića, pred nama se otvara veličanstveno bogatstvo prokletijskog lanca, sa masivom Bjelič. Ovdje se ponosno uzdižu vrhovi Kolate, najviši vrhovi Crne Gore: Zla Kolata, Dobra Kolata, Maja Kolata. Ovi toponimi izazivaju divljenje, strah i poštovanje, svjedočeći o surovoj ljepoti i snazi prirode. Još uvijek se u pojedinim klancima skriva led i snijeg, zarobljeni od zime, kao podsjetnik na moć planine koja ne popušta ni pred najvrelijim ljetnim suncem. U tim trenucima zamišljam sliku drevnih pastira koji su na ovoj ljepoti kamena, leda, snijega, krša i pašnjaka tkali svoje živote, ispunjene legendama, mitovima i vjerovanjima.

Daleko od ljudi, ali bliži Bogu, moglo bi se reći, ovdje su stasavali gorštaci, učvršćujući svoju izdržljivost i snagu. Ove planine su bile njihova učionica, hram i dom. Svaka staza, svaka stijena i svaki pašnjak pričaju priče o njihovom životu, o borbi sa prirodom i o dubokoj povezanosti sa zemljom koja ih je hranila i štitila. Dok terenac polako napreduje preko neravnina, udišemo svježi planinski vazduh ispunjen mirisom borovnica i malina. Naša čula su snažna kao da nam sama priroda nam šapuće svoje priče kroz zvuke žubora planinskih izvora, šumove vjetra i šapat drveća.

Pašnjaci, bogati izvorima i travama koje svojom raskošnom aromom ispunjavaju vazduh, prostiru se u svim pravcima, poput zelenog tepiha prošaranog divljim cvijećem. Eterična ulja biljaka isparavaju na suncu, stvarajući neponovljiv mirisni doživljaj. U daljini čujem jarebice kako se dozivaju, njihov cvrkut odjekuje kroz prostranstvo, upozoravajući na naš dolazak. Samo mi, sa svojim prisustvom, remetimo taj sklad i harmoniju netaknute prirode. Ovdje, daleko od civilizacije, svaki zvuk, svaki miris i svaki prizor pričaju priču o drevnim vremenima kada su samo priroda i njeni stanovnici vladali ovim prostorima. U ovom miru osjećamo se kao gosti, privilegovani da svjedočimo ljepoti i savršenstvu koje ljudska ruka nije dotakla.

Nailazimo na katun Bor Radončića, đe se nekoliko vikendica, poput bisera, nasumično razbacanih jedna blizu druge, uzdiže u svom jednostavnom šarmu. Uspon je konstantan, ali nimalo zamoran zahvaljujući razgovorima koji su ispunjeni šalama i dinamikom. Smijeh odjekuje putem stvarajući osjećaj zajedništva i radosti. Dok kolege energično raspravljaju i šale se, Boban i ja se povremeno uključujemo u razgovor, doprinoseći ponekom rečju ili smijehom.

Ipak, moj fokus je uglavnom usmjeren na biljke koje me okružuju. Fasciniran njihovom raznovrsnošću i ljepotom, često se zaustavljam kako bih ih bolje posmatrao. Svaka biljka nosi svoju priču, od visokih trava kiprovine koje se ljuljaju na povetarcima, do sitnih cvjetova koji se kriju u sjenci. Biljke poput majčine dušice planinskog čaja i kantariona pričaju o bogatstvu i jedinstvenosti ovog područja. Njihovi mirisi i oblici me neprestano iznenađuju i oduševljavaju, podsećajući me na snagu i ljepotu prirode koja se ovdje nesmetano razvija. Dok se uspinjemo, osećam duboku povezanost sa okruženjem. Svaki korak donosi novo otkriće, a svaka pauza priliku za uživanje u netaknutoj prirodi. Ovaj put nije samo izazov, već i duhovnost snage, koja me podsjeća na vrijednosti jednostavnosti i prirodne ljepote.

Stižemo na prostrani pašnjak na visini od 1.850 metara nadmorske visine – to je katun Koljenovića. Na ovom mirnom i zabačenom mjestu nalaze se samo dvije omanje brvnare koje tiho koegzistiraju sa prirodom, čuvajući tajne prošlih vremena. Čim izlazim iz vozila, zajedno sa Bobanom, hvatamo foto-aparate u ruke i počinjemo bijeležiti kadrove prokletijskog lanca. U daljini, kao na dlanu, vide se veličanstveni vrhovi Trojan i Popadija, kao i masiv Kranfila, koji stoje kao vječiti stražari ovog kraja. Čekaju nas stari iskusni planinari da nam požele dobrodošlicu – plavsko-gusinjska braća. Mnogi od njih odrastali su na ovakvim i sličnim katunima, postajući od djece pastira do akademskih građana, noseći u sebi snagu, želju i volju Prokletija. U njihovim očima i riječima osjeća se ponos i ljubav prema ovom kraju, kao i duboko poštovanje prema prirodi koja ih je oblikovala.

Ono što je posebno važno napomenuti jeste da se katun Koljenovića nalazi u samom srcu Prokletija. Ovo je prvi put da službenici JP NPCG predstavljaju javnosti ovaj sakriveni dragulj, koji dominira pejzažom i pruža nezaboravan pogled na okolne vrhove. Kunj i Kadis (2.094 mnv), vrh Bora (2.106 mnv), Pukli krš (2.052 mnv) i Ćemena (2.036 mnv) uzdižu se oko nas, stvarajući impresivnu i inspirativnu panoramu. Dok stojimo na ovom prostranom pašnjaku, udišemo svjež planinski vazduh i uživamo u nevjerovatnoj tišini koju narušava samo povremeni šum vjetra i cvrkut ptica. Svaki trenutak proveden ovdje, svaka fotografija i svaki pogled unazad, pričaju priču o čarobnom spoju prirodne ljepote i ljudske istorije. Ovo je mjesto đe se čovjek može osjetiti malim pred veličanstvom prirode, ali i duboko povezan sa njom, ispunjen mirom i poštovanjem prema ovom prelijepom kraju.

Dolaskom na katun, ispred drvene kolibe, dočekani smo u duhu predaka. Malena sofra je bila postavljena, preko nje bijeli stolnjak, a oko sofre bukova stabla položena da gosti mogu sjesti. Prizor je bio kao iz prošlih vremena, prožet toplinom i gostoprimstvom. Jedan od Koljenovića, pripadnik srednje generacije, dočekuje nas uz zvuke tamburice, stvarajući muziku koja odjekuje među planinama i unosi dodatnu čar u ambijent. Na sofri su se ređali mladi i stari sir, domaća pita savijača, pečena jagnjetina pripremljena na seljački način – sve to mirisalo je nevjerojatno i mamilo nas da što prije doživimo ukuse jela.

Sjedamo za sofru, a ubrzo stižu i predsjednik Opštine Gusinje, Sanel Balić, i direktor Nacionalnog parka “Prokletije”, Miralem Metjahić, da se pozdrave sa svima prisutnima. Njihovo prisustvo daje dodatnu važnost događaju i pokazuje koliko se cijeni tradicija i zajedništvo. Mlade Bošnjakinje u nacionalnoj nošnji, vesele i pune energije, počinju sakupljanje borovnica. Njihova radost i entuzijazam su posebni dok se mi služimo specijalitetima koje su pripremile vrijedne planinke sa katuna. Sve je napravljeno sa ljubavlju i pažnjom, uživali smo u svakom zalogaju.

Stariji planinari, opušteni i veseli, u šali prenose i pričaju drevne priče sa svojih ognjišta. Njihove riječi, prepune mudrosti i iskustva, odvode nas u neka davna vremena, čineći da zaboravimo na trenutak sve brige modernog svijeta. Moj pogled luta ka vrhovima planina, tražeći nešto do sada neistraženo, nešto skriveno u tom divljem i prekrasnom pejzažu. Osjećaj slobode i povezanosti sa prirodom ispunjava moje srce dok sjedim tu, među prijateljima, uživajući u čarima katuna i tradicije koja se ovdje tako pažljivo čuva.

Srijećem starog televizijskog vuka i avanturistu Mikija Dragićevića, čija je kamera već godinama neiscrpni hroničar divljih ljepota Crne Gore. Njegova emisija donosi najljepše kadrove prirodnih ljepota, a svaki snimak odiše ljubavlju prema domovini. Bratski i topli zagrljaj sa njim vraća me u dane kada smo zajedno istraživali skrivene kutke našeg Lovćena. Priča mi o svom prijateljstvu sa Zuvdijom Bajraktarevićem, još jednim dragim prijateljem i poznatim ljubiteljem prirode. Miki vodi razgovor sa mnom o ljepotama Prokletija i Lovćena, dijeleći svoje najdraže trenutke provedene na ovim planinskim masivima. Njegove riječi su poput pjesme koja slavi ove veličanstvene prirodne divove. Nakon razgovora, odlučujem da se uputim u obližnje planine kako bih sakupio planinskog čaja, kojeg ovdje ima u izobilju i koji svojom aromom opija sva čula.

Nedugo zatim, pred mojim očima, Koljenović sa tamburicom okuplja nas sve uz pjesmu “Knjigu pišu gusinjske đevojke“ i “Mejra šeta.“ Zvuci tamburice Alaturko prodiru kroz planinske vrhove, dok stariji planinari igraju sa zanosom, kao da su se spojili sa duhom prirode. Duh zajedništva, prijateljstva, muzike i pjesme odjekuje katunom Koljenovića i planinskim masivom Prokletija, ispunjavajući nas neizrecivom srećom i mirom. Moj nemirni istraživački duh ne da mi mira. Odlučujem da se sa katuna pješke vratim kako bih zabilježio najljepše bajkovite kadrove. Hodajući kroz mirisne pašnjake i šumske staze, osjećam se kao dio ovog veličanstvenog pejzaža. Kažem kolegi Redžepagiću da ću ih čekati kod česme-hajtara Koljenovića da napunim izvorske vode, dok snimajući svaki trenutak ove bajkovite prirode nosim sa sobom uspomene koje će trajati zauvijek.

Iskreno vjerujem da će ovaj naš zajednički putopis podstaći nekoga od mladih da obnovi katun sa stadima ovaca koje nedostaju. Podrška koju nam je pružio direktor NP “Prokletije”, Miralem Metjahić, bila je važna i dragocjena. Za kraj, zapisah inspirisan našim dnevnim putovanjem na katun Koljenovića. Ljepota Prokletija nije samo u planinama, već i u ljudima i običajima, u malim i dragocjenim trenucima sreće koji pripadaju ne samo odabranima, već privilegovanima. Dok polako pada smiraj dana, razmišljamo o stazama koje smo prošli i o onima koje tek trebamo otkriti. Prokletije su više od prirodne ljepote; one su priča o zajednici, tradiciji i životu. Neka nas ova ljepota inspiriše da čuvamo i obnavljamo ono što su nam preci ostavili. Sanjajmo nove staze i katune naših Prokletija, sa nadom da će svaki korak koji napravimo donijeti nova svitanja i još ljepše pejzaže. Prokletije nisu samo planine, već simbol upornosti i ljubavi prema zemlji. Neka svaka obnova katuna bude korak ka očuvanju ovog neprocjenjivog blaga, za nas i za sve buduće generacije.

Tekst i foto: Božidar Proročić i Boban Redžepagić