Priča čovjeka koji brine o osamdesetoro bolesne djece u Los Anđelesu vraća vjeru u istinski dobre ljude!

Mohamed Bzeek ostavlja bez teksta ljude širom svijeta zbog onoga što radi više od 30 godina – čuva djecu oboljelu od neizlječivih bolesti, koju su roditelji ostavili i odbacili. Važi za jednog od najplemenitijih muškaraca, a njegova ogromna ljubav prema svim tim mališanima omekšava i najtvrđa srca. Više od 80 njih pronašlo je utjehu, iskreni zagrljaj i toplu riječ baš u njegovom domu u Los Anđelesu.

Naime, ovaj 65-godišnji bivši libijski imigrant posvetio je svoj život brizi o djeci koja boluju od neizlječivih bolesti i koja nemaju nikog drugog da se stara o njima tokom svojih poslednjih nedjelja života.

Prije više od 40 godina Bzeek je stigao u SAD da studira elektronsko inženjerstvo. Oženio se svojom pokojnom suprugom i postao državljanin 1997. Udovac sada živi u Los Anđelesu gdje je jedan od rijetkih hranitelja koji brine isključivo o neizlječivo bolesnoj djeci. Njegova priča dospjela je na naslovne strane 2019. godine kada je LA Times objavio sve o njegovom radu

Dobio je Međunarodnu nagradu za dobročinstvo od strane Dijanet fondacije, a njegov život je pretočen u dokumentarni film u režiji Ensara Altaja.

“Godine 1995. odlučili smo da usvojimo siročad ostavljenu u bolnicama ili oduzetu iz njihovih porodica od strane države zbog nasilja u porodici ili zanemarivanja”, objasnio je Bzeek, koji je bio maratonac prije nego što je došao u Ameriku.

Jedina kuća koja prima siročad i djecu, čiji su dani života zbog bolesti odbrojani, u Los Anđelesu je njegova kuća. I tu je svoje utočište pronašlo 80-oro djece od 1989. godine.

Socijalna služba u Los Anđelesu blisko sarađuje sa Bzeekom.

“Znaju kada će djeca umrijeti i pitaju da li mogu da ih usvojim. Oni znaju da ne oklijevam da ih prihvatim. Ako ne pristanem, šalju ih u bolnice i to znači da djeca neće imati porodicu ili kuću. Međutim, kada ih uzmem, osjećaju barem porodičnu atmosferu. Sigurni su i voljeni do kraja svog života.”

U mnogim slučajevima djeci daje imena, kao i utočište i ljubav.

“U bolnici se rađaju, ostavljaju ih. Većini porodice ne daju ni imena. Piše samo dječak ili djevojčica, pa im imena dajem ja”.

Sofi Kifer, koja radi na odjeljenju pedijatrijskog palijativnog zbrinjavanja, nedavno se sastala sa Mohamedom i pisala o svom iskustvu za Međunarodnu mrežu za palijativno zbrinjavanje djece.

“Njegova usvojena ćerka bila je naslonjena na kauč. Kada je Mohamed došao da pridrži ovu malu, krhku djevojčicu, upozorio me je da povremeno ima napade i da je, ako se napad desi, samo držim i da će brzo proći. Bila sam zadivljena koliko je razgovor bio miran i ohrabrujući, što mi je omogućilo da je držim sa samopouzdanjem, pripremljenu za sve što bi u njenom tijelu moglo da se desi. Imala je encefalocelu, što je značilo da joj je pri rođenju dio mozga virio kroz otvor na lobanji”, objasnila je Sofi.

Ona ne može da vidi, čuje, govori ili se kreće, ali može da osjeća i reaguje na dodir. Njegov biološki sin Adam (19) rođen je sa problemom krhkih kostiju i patuljastog rasta. Slomio je skoro svaku kost u svom tijelu u nekoj fazi razvoja.

Bzeek kaže da je briga o onima koji su tako bolesni bolan proces i zna da je njihovo zajedničko vrijeme dragocjeno. “Znam da je srceparajuće. Znam da je to mnogo posla i znam da ću biti povrijeđen. Ali, po mom mišljenju, trebalo bi da pomažemo jedni drugima”, rekao je Mohamed.

U proteklih šest godina Mohamed radi sa medicinskom sestrom koja dolazi svaki dan kako bi mogao da pravi male pauze, obavlja druge poslove i moli se u džamiji.

Poslije teksta u LA Tajmsu dobio je veliku medijsku pažnju, ljudi ga nazivaju muslimanskom Majkom Terezom, korisnici društvenih mreža su mu otvorili i GoFundMe nalog u njegovo ime – za šta ni sam Mohamed nije znao dok ga kompanija nije kontaktirala. Novac koji se bude prikupio od donacija planira da uloži za renoviranje svog doma kako bi bolesnoj djeci omogućio što bolje uslove života u njemu.

Nažalost, ovaj dobročinitelj sada ima sopstvene zdravstvene probleme. Prošle godine ljekari su mu saopštili da ima rak debelog crijeva u drugoj fazi. U intervjuu za dječju bolnicu LA, opisao je svoju reakciju na vijest.

“Porodica nije bila sa mnom i bio sam uplašen. Osjećao sam se isto kao i djeca. Oni su sami. Ako ja imam 62 godine i plašim se, šta je sa njima?”, upitao je on tada i dobio ogrmonu podršku i molitve za ozdravljenje – kako svoje, tako i brojne djece o kojoj brine i kojima je kraj izvjestan, ali se svi nadaju čudu.

Izvor: Stil (“Kurir”)

Foto: Mohamed Bzeek (Printscreen/TRT World)