Marijana Tomić, danas udata Filipović, proslavila se na TikToku, gdje sa suprugom Markom objavljuje zanimljive snimke iz svakodnevnog života. Na ovoj društvenoj mreži ih prati 655 hiljada ljudi, a njihove objave zasmijavaju na stotine hiljada ljudi. Međutim, ono što malo ko zna je da Marijana, koja je na društvenim mrežama poznata kao “Medena”, ima čudesnu životnu priču.

Kako i sama kaže, jedan rođendan slavi na onaj dan 1989. kad ju je rodila majka, a drugi rođendan slavi na dan kad je, kako kaže, drugi put rođena u zimu 1994, kad je na čudesan način spasena iz smetova iznad rodnog sela Ojkovica (opština Nova Varoš) i otrgnuta od smrti.

Priča o petogodišnjoj djevojčici nađenoj u smetovima pod skutom mrtve bake Jovanke i danas se, skoro tri decenije kasnije, prepričava po selima oko Nove Varoši u Zlatiborskom okrugu.

PRIČA POSTALA MIT

Sa strahopoštovanjem, sa suzama, ona je u međuvremenu postala mit, epska priča o djevojčici koju je samo Bog spasao i vratio u život.

“Ni sam ne znam što smo tog jutra, snijeg je bio veliki, smetovi na sve strane, strahovita hladnoća, nas petorica lovaca, moj sin Jovan, komšije Rade i Dobrosav i Jovanov šurak Miroslav Mutavdžić krenuli tim putem, ka seoskoj crkvini, prema mjestu na kom je u davna vremena bila crkva. Kao da nas je sam Bog tog jutra okrenuo na tu stranu kojom smo rijetko kad išli”, pričao je Marjan Rogović iz Ojkovice, svjedok i akter spasavanja.

Kilometar od poslednjih kuća u selu, u smetu, Rade je, nastavlja Marjan, primijetio pramen kose koji je virio iz snijega.

“Oko nas su bili kerovi, počeli su da laju, Rade je viknuo, prosto kriknuo: ‘Marjane’! U tom trenutku iz smeta čuo se sasvim tih vapaj, zvuk djeteta. Pritrčali smo, počeli da razgrćemo snijeg. Našli smo najprije Jovanku, bila je mrtva, ukočena, smrznuta, a onda smo pod njenim skutom ugledali djetence, djevojčicu, jedva smo je iščupali iz bakinog zagrljaja”, pričao je Marjan.

U djevojčici je, nastavlja priču Marjanov sin Jovan, još jedan od svjedoka i aktera drame iznad Ojkovice, bila tek mrvica života, pitanje trena kad će prestati da diše.

“Podigli smo je prigrlili, sjećam se, rukice su joj bile ukočene od mraza, jedva je disala, bila je iznemogla, nije bilo druge, trčeći smo je donijeli do prvih kuća, do komšija. Kad smo prekoračili prag, ona se ponovo snemogla, pomislili smo da je gubimo. Onda je Gorica, domaćica kuće, počela da joj daje disanje usta na usta, djevojčica se nekako povratila, zvali smo ljekare”, nastavlja Jovan.

PRAVO ČUDO

Tek posle, spasioci su saznali, Jovanka je prethodne večeri, oko pet uveče, krenula iz susjednog sela, od svoje sestre, ka svojoj kući, za ruku je povela i unuku Marijanu. Šta se posle desilo, ne zna više niko. Pretpostavljaju da se Jovanka u smetovima, noseći Marijanu, umorila, da je sjela da se odmori pa je san prevario, ili, prije će biti da je u nemogućnosti da nastavi dalje, legla u smet, zagrlila djevojčicu, stavila pod svoj skut i tako zanoćila. Ujutru, pod glavom Marijane našli su opanke djevojčice, kao da su namjesrno tako postavljeni da joj glava ne bude u snijegu. Istina je i da je noć koju su baka i djevojčica provele u snijegu, od pet ili šest uveče do 11 sati sledećeg dana, kad su ih našli, bila jedna od najhladnijih te zime, da je čitave noći iznad sela bjesnila mećava.

“Marijanu je te noći Bog spasao, mi smo bili samo izvršioci. Pitanje minuta bilo je kad će djevojčica prestati da diše, kad će se smrznuti. Da smo malo zakasnili, ne bismo uspjeli. Pravo čudo je i to što smo tog jutra naišli baš tim putem, da nismo otišli deset ili 20 metara lijevo ili desno, prošli bi, ne bismo ih vidjeli i Marijana bi se smrznula”, kažu Marjan i Jovan.

ČEKALA BAKU U BOLNICI

Kad su plavokosu djevojčicu istog dana dovezli u bolnicu u Užicu, legla je na kraj kreveta. Kad su pitali zašto, odgovorila je: „Čekam baku da i ona legne sa mnom”.

Djevojčica nije znala u tom trenutku da je njenu baku prethodne noći odnijela bijela smrt. Ljekarima je ispričala da je njena baka, kojoj je, moguće je, pozlilo, te noći išla i padala prtinom, da je u jednom trenutku rekla: „Majo, idi sama kući“, ali ona nije htjela. Ispričala je, piše u isječku iz novina, u tekstu Dragoljuba Gagričića, da je baka zaspala, a i ona s njom na prtini dok je bješnjelo nevrijeme.

MOJI SPASIOCI SU MI ROD NAJROĐENIJI

Marijana danas živi i radi u Beogradu, gdje je udata, ima sina od tri i ćerku od pet godina. Još čuva isječak novina iz 1994. godine, potresnu priču koju je tada objavio novinar Dragoljub Gagričić.

“Kad porastu, mojoj djeci ispričaću kako je njihova majka preživjela u smetovima iznad Ojkovice. Mala sam bila, te noći se ne sjećam, ni spasavanja, sve su mi kasnije ispričali. To je moje drugo rođenje, moj drugi rođendan, koji slavim svake godine. Jovana sam okumila, ti ljudi koji su me pronašli, spasili, moj su rod najrođeniji, svaki naš susret budi emocije, donese suze, da nije njih, ne bi bilo ni mene”, kaže Marijana.

Izvor: “Kurir”

Foto: Marijana Filipović (Printscreen/TikTok)