Na Badnji dan, dok se Zapad bude pripremao da proslavi 2022 godine od rođenja Isusa Hrista, planirano je da Libija parlamentarnim izborima proslavi povratak u državno jedinstvo i ulazak u demokratiju. Doduše, niti je Isusov rođendan baš pouzdan (rođen je vjerovatno 6-7 godina ranije i nipošto u zimu), niti je pouzdan rođendan libijske demokracije. A još se manje zna ko bi za sedam nedjelja mogao preuzeti uzde posve podivljala libijskoga političkog troprega.

Jedno ime ipak privlači pažnju.

Muammar Gaddafi (Foto: Printscreen)

Saif al-Islam el-Gaddafi najavio je svoju kandidaturu za novog čelnika objedinjene Libije u intervjuu The New York Timesu u julu ove godine. S jedne strane moguće je pohvaliti njegovu smjelost da se baci u politički agon u kojemu mu je otac, teatralni narcis, diktator mučitelj, bio mučenički ubijen kao bijesan pas, kojom prilikom su, na raznim tačkama, poginuli i četvorica od šestorice braće. S druge strane postavlja se razborito pitanje: koja bi to biračka baza trebala biti da za novoga libijskog šefa postavi diktatorovog sina koji nije bio omiljen ni onda? Računa li se da je njegov otac bio posljednji koji je znao vještački slijepljenu zemlju držati zajedno, uz korišćenje neortodoksne mješavine islama, populizma, izrazite demokratije i krajnjeg nasilja? Da ga koriste kao simbol? Ko da ga koristi?

Sve to je apsolutno nejasno. Otac mu je je nadjenuo ime Saif al-Islam (Sablja Islama), očito mu namijenivši vodeću ulogu uza se i poslije sebe. Nije odabrao neko uobičajeno ime, nijedno od 99 Allahovih svetih imena – na primjer Rahman, Rahim, Malik, Mumin, Aziz itd. – niti neko ime koje su nosili poslanici – na primjer Adem, Musa, Isa, Muhammed – ili pak propicijalno ime tipa Saad (sretan), Gamal (lijep) itd, čak ni najponiznije od sviju: Abdullah (Sluga Božji), nego bojovno političko, koje dosad nije opravdao. Uostalom, iz aktivne politike se povukao 2008.

Ipak, obranio je 2008. doktorat znanosti u Londonskoj ekonomskoj školi, prvorazredno prestižnom ekonomskom fakultetu. Kasnije je optužen da je doktorat kupljen dobrovoljnim prilozima, da su mu ga napisali drugi. Ipak, kada je provjeren, nakon ubistva njegovog oca, nađeno je da je doktorat valjan osim nekoliko referencija.

MAJKA HERCEGOVKA

Njegova mati Safija el-Barsai rođena je, po prilično vjerodostojnim izvorima, u Mostaru 1952. kao Sofija Farkaš, unuka Ivana Farkaša, nekadašnjeg austrijskoga školskog okružnog nadzornika u Mostaru. Ivan Farkaš se u Mostar preselio iz Petrinje. Gadafi je Safiju upoznao u Mostaru za vreme školovanja na Vazduhoplovnoj akademiji JNA. Njegova supruga u to vreme bila je jedna od viđenijih Mostarki.

Napokon, izlaz iz otrovnog libijskog haosa neće zavisiti o liku i djelu novog lidera, ako uopšte bude iznjedren, nego o faktorima koji su uticali da Libija bude jedna od nekoliko toksičnih mrlja na Sredozemlju, odnosno jedna od toksičnih mrlja u Africi.

“Razvoj i u međunarodnom sistemu i u Libiji u posljednjoj deceniji sugeriše da snage koje promiču nered i nacionalističku konkurenciju mogu nadmašiti one koje promiču red i međunarodnu koordinaciju”, objavio je nedavno Jason Pack, osnivač konsultantske kuće Libya-Analysis i autor knjige Libya and the Global Enduring Disorder. Oslanjamo se u znatnoj mjeri na njegovu analizu.

Libija je, nemojmo zaboraviti, vještačka kolonijalna tvorevina. Italija je 1911. napala Osmansko carstvo, otela mu Rodos i Dodekanez u Egejskom moru, Tripolitaniju u Magrebu, Cirenaiku u tradicionalno egipatskoj sferi, te Fezan u srednjoj Africi. Tek 1934. je Italija tri otete kolonije slijepila u jednu i nadjenula joj naziv Libija, kako je antički Rim zvao Afriku. Isti jezik nije kadar ujediniti ono što je istorija podijelila, pa tako ni Cirenaiku i Tripolitaniju, a kamoli berberski Fezan, gdje danas unutrašnji suverenitet imaju samo tamošnja plemena.

Izgubivši Drugi svjetski rat, Italija se morala odreći svojih afričkih kolonija. Libiju su Ujedinjene nacije proglasile nezavisnom kraljevinom tačno 70 godina prije ovogodišnjih možebitnih izbora: 24. decembra 1951.

Danas, čak i ako savremena Libija uspješno organizuje slobodne i poštene izbore, oni će vjerovatno stvoriti više zbrke nego što će ublažiti. Čak ni pokretači izbora ne tvrde da će proizvesti neospornu, suverenu i ustavno legitimnu libijsku vladu. Pokušaji USA i Velike Britanije da nagovore neposlušne aktere (Rusiju, Tursku i razne zaljevske države) da koordiniraju svoje prethodno destabilizirajuće intervencije u Libiji bili su polovični, jer su mogli računati samo na mrkvu, ne i na štap.

I ITALIJA IMA INTERESE

Ovog časa Egipat i Rusija imaju svoje duge prste u Cirenaici, gdje je “jak čovjek” samozvani maršal Khalifa Haftar. On je pokušao blicom da osvoji i Tripolitaniju, ali ondje mu se ispriječila Turska, koja sada posredno dominira tom zonom, jedanaest decenija pošto su je odande istjerali Italijani.

Italija još ima znatne interese u ležištima plina i nafte u Cirenaici. Ondje joj je klopke kopala Francuska, koja je zapravo i inicirala krvavo rušenje Muammara al-Gaddafija vojnom intervencijom 2011, ali nije pokazala dovoljno snage ni pameti da prethodno pripremi “sljedeći dan”, ostavivši Libiju u potpunom haosu. Dok su se Francuzi i Italijani međusobno prepirali, stigli su Turci i Rusi.

Ruse “zastupa” znatan i dobro opremljen kontingent ruskih kontraktora, profesionalnih plaćenika, koji u načelu ne djeluju mimo političkih interesa Moskve. Pripadaju Wagnerovoj grupi, zaštitarskoj kompaniji čiji je pun naziv Častnaja voennaja kompanija “Wagner” (Wagnerovo privatno vojno preduzeće). Vodi ih Evgenij Progožin, oligarh i Putinov lični prijatelj.

Turska privremenoj vladi u Tripoliju nije priskočila u pomoć besplatno, ipak je to Levant, gdje se trguje makar iz strasti, a podjednako rado se spletkari. I Erdogan voli da solira, više i od Macrona, te nastoji da iskorištava i Rusiju i Sjedinjene Države. Erdogan je s privremenom vladom sklopio dogovor o zajedničkoj epikontinentalnoj platformi između Libije i Turske koja iz eksploatacije naftnih izvora u istočnom Sredozemlju isključuje i zone oko Cipra i Krete, a time naravno i Grčku. Privremena vlada kojoj sada predsjeda Abdulhamid Dbeibeh garantovano je preslaba da bi mogla računati da će ovladati Libijom ako joj ne pomogne Turska.

Tragikomično je da bi i danas svi glavni “igrači” na sredozemnoj talasopolitičkoj šahovnici imali više koristi kad bi Libija bila opet spremljena u sistem. Bila bi kadra opet trošiti, to jest investirati milijarde dolara na nadogradnju svojih cjevovoda, zapošljavanje migranata, nadzor svojih granica, otplatu međunarodnih povjerilaca i pružanje boljeg životnog standarda Libijcima. Nasuprot tome, neuspjesi međunarodne koordinacije i dalje uzrokuju da politika postiže rezultate daleko od optimalnih. Pojednostavljeno rečeno: pomažu da Libiju muzu drugi – plaćenici, gospodari rata, šverceri bijednog migrantskog ljudstva i sličan šljam.

Sve to stoga što bi se sve iole snažnije zemlje, upetljane u libijski haos, koje bi mogle imati koristi od mogućega ponovnoga kolosalnog libijskog ekonomskog rasta, radije prepirale oko toga ko će imati najviše koristi od plijena odmah, ne mareći za zaradu djutra. Packova kontinuirana analiza Libije predstavlja jedinstvenu tačku koja pokazuje zašto savremeni međunarodni sistem ne uspijeva da riješit probleme kolektivnog djelovanja.

Nastane li vakuum sile, on neodoljivo usisava vanjske aktere ako je zemlja geostrateški korisno smještena, čak i kad je bez osobitih resursa (slučaj BiH), a kamoli ako je zemlja bogata resursima. Libija je i jedno i drugo. Ubrzo su Turci, Katarci, Emiraćani, Egipćani i Rusi pustili duboko korijenje, zauzimajući niše koje su prethodno držale zapadne nacije.

Da je Gaddafi zbačen za hladnog rata, sljedeću vladu nesumnjivo bi podržala koalicija koju podržava Zapad sa Sjedinjenim Državama na čelu. Tada bi bilo nezamislivo da, u eventualnom građanskom ratu u zemlji, ključne NATO članice podržavaju međusobno suprotstavljene strane, što su učinile Francuska i Italija u Libiji. Danas su članice Atlantskog saveza kadre potkapati jedna drugu iza leđa, kao što su USA i Velika Britanija učinile Francuskoj na Pacifiku, Francuska Njemačkoj za rata u Bosni i Hercegovini, i sve tako bliže.

Pack obrazlaže da su događaji u Libiji pridonijeli i izboru Donalda Trumpa 2016. i Brexitu: “Doista, stranačka mržnja oko smrti ambasadora J. Christophera Stevensa u Benghaziju, u Libiji, i strah od migranata koji prelaze Sredozemno more bili su ključni elementi koji su favorizovali neo-populistički ishod i na izborima u USA 2016. i na referendumu o Brexitu.”

Čak i kad je posrijedi opstanak ljudske vrste u cjelini, a o tome je riječ bila ovih dana u pregovorima o klimatskoj krizi u Rimu i Glasgowu, države koje se zauzimaju za kakav-takav red međusobno se glože, a ustanove svjetskog poretka, počev od Ujedinjenih nacija, “probijaju” nacionalističke države disparatnih ideoloških paradigmi koje se nadaju da će im nered ubrzati put na svjetski vrh: Kina, Rusija, odnosno Indija na prvom mjestu.

U svemu tome LibiSaif al-Islam el-Gaddafi ja je eventualno važna kao bjelodan primjer haosa i stoga dobra “studija slučaja”. Šta tu može neki novoizabrani predsjednik, sve kad bi bio i dokazani politički genije, što se za Gaddafija prvorođenca dosad nije moglo reći, piše Globus.

Izvor: N1

Glavna fotografija: Saif al-Islam el-Gaddafi (Printscreen)