Ukrcali su nas na kamion i povezli prema Zvorniku. Njih osmorica su nas nemilosrdno udarali dok smo bili na kamionu. Kada smo došli na barikadu u Karakaj smo iskrcani, a onda je Repić krenuo ponovo da nas udara. Ne znam odakle, ali se odjednom pojavio, kako sam čuo, američki novinar i fotografisao nas. Iz Karakaja smo prevezeni na Divič, gdje su nas zatvorili u neku prostoriju u hotelu ‘Vidikovac’. Tu smo ostali nekoliko dana, a onda smo prebačeni u logor Batković. Torture i premlaćivanja su se nastavili sve dok nismo razmijenjeni”, ispričao je jednom prilikom Ahmet

Mensudin Karić, Ahmet Isić (u sredini, raskrvavljen) i Berz Isić stoje pred ratnim zločincem Dušanom Vučkovićem

U selu Glumina kod Zvornika u petak je, poslije džuma-namaza, klanjana dženaza sedamdesetsedmogodišnjem mještaninu Ahmetu Isiću.

Na dženazi rijetka preživjela rodbina, prijatelji, komšije. Većina se prisjetila vremena agresije, ali i povučenosti u kojoj je Ahmet u posljednjih 25 godina živio. 

Proučila se Fatiha i na mezaru njegove prve supruge i sina, ubijenih 1992. godine.

Ahmet je osoba s fotografije koja je početkom agresije 1992. godine objavljena na naslovnicama najpoznatijih svjetskih medija.

ZAROBLJENI I ODVEDENI U LOGOR BATKOVIĆ

Trojica pretučenih muškaraca, Mensudin Karić, Ahmet Isić i Berz Isić, na barikadi u Karakaju, koji stoje pred ratnim zločincem Dušanom Vučkovićem, zloglasnim Repićem, pripadnikom paravojne jedinice Žute ose, fotografija je koja je, kao nepotkupljivi svjedok zločina koji je tih dana činjen nad bosanskim muslimanima, zgrozila svijet.

U rijetkom prisjećanju vremena nastanka poznate fotografije, ali i torture koju je tada preživljavao, Ahmet je jednom prilikom ispričao da je sa Mensudinom, Berizom i Avdom Pandurom, sredinom juna 1992. godine, zarobljen na lokalitetu Perunike, nedaleko od sela Glumina, u kojoj je, inače, živio. 

“Ukrcali su nas na kamion i povezli prema Zvorniku. Njih osmorica su nas nemilosrdno udarali dok smo bili na kamionu. Kada smo došli na barikadu u Karakaj smo iskrcani, a onda je Repić krenuo ponovo da nas udara. Ne znam odakle, ali se odjednom pojavio, kako sam čuo, američki novinar i fotografisao nas. Iz Karakaja smo prevezeni na Divič, gdje su nas zatvorili u neku prostoriju u hotelu ‘Vidikovac’. Tu smo ostali nekoliko dana, a onda smo prebačeni u logor Batković. Torture i premlaćivanja su se nastavili sve dok nismo razmijenjeni”, ispričao je jednom prilikom Ahmet, piše “Avaz”.

Ahmet se nije mogao sjetiti kad je prvi put vidio fotografiju na kojoj su on, Mensudin i Beriz, a leđima okrenut stoji Repić.

SMRT SUPRUGE I SINA

Dolaskom mira otišao je u Njemačku, ali se ubrzo i vratio u BiH. Nije se mogao naviknuti. Teško se mirio sa smrću supruge Hasne i dvadesetjednogodišnjeg sina Hasana, koji su ubijeni još dok su se krili na prostoru Perunike. 

Preživio mu je samo jedan sin.

Nakon agresije obnovio je svoju porušenu kuću, ponovo se oženio i bio među prvim povratnicima u selo Glumina, u kome je živio sve do smrti, prošle sedmice.

Uz Ahmeta Isića, među živima više nije ni njegov rođak Beriz Isić, koji je umro nedugo nakon agresije.

Dušan Vučković Repić, koga je srbijansko pravosuđe teretilo za najstravičnije ratne zločine počinjene na prostoru Zvornika, kao i drugim podrinjskim opštinama, kako piše Podrinjemedia.ba, umro je u zatvoru u Beogradu samo nekoliko dana prije početka suđenja.