A ne pretpostavismo ni u najluđim mislima, Sano, ni ti, ni mi, da se više vidjeti nećemo…

Da će nam te smrt oteti iz zagrljaja tako mladu…

Tog 13. oktobra prošle godine sve je stalo. Od trenutka kada se preseli na ahiret, ne prođe ni jedan dan, nijedan sat a da ne pomislimo na tebe. Ne prođe dan da ne pustimo suzu i zapitamo se zašto nam te Bog uze…

Život, kažu jedni, mora da ide dalje, vrijeme, vele drugi, liječi sve… A nema lijeka za bol u našim srcima i dušama, kćeri naša. Taj bol niko i ništa ne umanji, a kamoli izliječi.

Hvala ti za sve sto si nam za tvog kratkog života pružila. A pružila si mi dovoljno da možemo sa ponosom da kažemo da si za samo 15 godina postigla više uspjeha nego neko za mnogo, mnogo duži životni vijek.

Tvoji: otac Began, majka Sadeta i brat Salih