Naivno se mislilo da će Evropska unija moći dugo da ignoriše problem Sirije i samo se nadati da će drugi odraditi posao tako da za EU ne bude posljedica

Foto: Printscreen/Al Jazeera

Dovoljna je mala kriza, ili strah od krize, da bi se otkrila slabost Evropske unije u zajedničkoj vanjskoj politici. Što se više pominje nužnost da EU “govori jednim glasom”, da “jača svoju ulogu u svijetu”, to je uloga manja. Pokazuje to ovih dana i nova eskalacija sukoba u Siriji, gdje EU odavno nije nikakav faktor, niti želi da bude. Nema ambicije da odigra bilo kakvu ulogu. Sukobi traju toliko godina i Unija se na njih privikla. No, naivno se mislilo da će Evropska unija moći dugo da ignoriše problem Sirije i samo se nadati da će drugi odraditi posao tako da za EU ne bude posljedica. Unija tradicionalno pokazuje da je najbolja kada treba platiti neki račun, suočiti se i s nekim posljedicama, ali doživljava neuspjeh kada pokuša o nečemu da ima jasan stav.

Unija je prije nekoliko godina sklopila sporazum, koji formalno to i nije, već je riječ samo o “zajedničkoj izjavi”, u kojem se preuzimaju političke obveze s Turskom. Prema tom sporazumu, Turska je zatvorila granice prema EU za ilegalne migrante, a EU plaćala milijarde za pomoć izbjeglicama u Turskoj. Poštujući svoje procedure za isplate novca za projekte, EU je od šest milijardi obećanih ugovorila korišćenje 4,7 milijardi i isplatila oko 2,5 milijardi eura. U međuvremenu, Zapad se gotovo potpuno povukao iz Sirije, ne samo u vojno-bezbjednosnom, nego i političkom smislu. Prepustili su vođstvo Rusiji i Turskoj koje su čas sarađivale, čas se međusobno sukobljavale, ali su se najviše približavale kada je trebalo zajedno da djeluju protiv politike Zapada.

Evropska unija pretvarala se kao da je se sirijska kriza više ne tiče. Jer, veliki talasi izbjeglica više nisu išli prema EU. Unija je bila zauzeta međusobnim prepiranjima o budućem višegodišnjem proračunu i podjeli vodećih pozicija u institucijama EU u Bruxellesu. Uz to, nisu se pomjerili u pokušajima reforme sistema azila i migracija. I sada se Unija opet našla pred svršenim činom. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan odlučio je da otvori granice prema EU za ilegalne migrante, a neki kažu da ih čak i usmjerava prema njima prijeteći Evropskoj uniji. Radi li on to s geopolitičkim ciljem ili da bi dobio novu finansijsku pomoć od više milijardi za zbrinjavanje izbjeglica, drugo je pitanje. Očito je da se Unija dovela u situaciju da zavisi o Erdoganu i Putinu.

EU je dopustila da se pristup upravljanja migrantskim krizama na način da se “probleme riješi na samom izvoru”, dakle u državama iz kojih izbjeglice bježe, svede na nadu da će ruski predsjednik Vladimir Putin i turski Erdogan dogovoriti smirivanje napetosti u Siriji i da će se sirijski predsjednik Asad s tim složiti i ostaviti neprijatelje na miru. Na taj bi se način civili u Idlibu osjetili sigurnim i ne bi htjeli da kreću prema EU. Sve se to čini kao neka naivna vježba učenika srednje škole, a ne politika Evropske unije koja misli da je jedan od najvažnijih faktora na svjetskoj sceni. Ne samo da nije najvažniji, nego očito nije nikakav faktor.

Čekati rješenje u okviru UN-a, gdje, usput rečeno, Putin ima pravo veta, vjerovati da će se Putin i Erdogan dogovoriti, ili da će se Asad smilovati civilima, prenaivno je čak i za EU. Unija se tako pretvorila u posmatrača iz daljine koji čeka ishod sukoba i eventualni račun koji će trebati platiti.

Kad god se EU suoči s kritikama da ne čini dovoljno, kao i sada oko rješenja krize u Siriji, iz Bruxellesa stiže isti odgovor: “EU je najveći finansijski donator”, “EU je za sirijske izbjeglice dao više od bilo koga drugoga”, “EU daje milijarde za izbjeglice i u Turskoj i u drugim državama”. Čak i kada se kritikuje za Zapadni Balkan, da nije dovoljno aktivna, slijedi isti odgovor: “Mi smo najveći finansijski donatori u regiji”. No, kada ih se pita za neki jasan stav, onda toga nema.

Unija očito i dalje reaguje samo kada neki problem postane i njen problem. Sada kada prijeti novi talas izbjeglica iz Sirije, situacija u toj državi predmet je velike zabrinutosti EU. Ništa novo za Evropsku uniju! Čak i nakon izbijanja sukoba u bivšoj Jugoslaviji, Unija se počela zanimati pošto su hiljade izbjeglica počele da dolaze u članice EU. Dok je problem daleko od granica EU, nije naš problem. To nije ponašanje nekoga ko želi da bude važan geopolitički faktor u svijetu, a pogotovo nekoga ko bez sumnje ima golemu finansijsku i privrednu moć.

Izvor: “Jutarnji list”